Lektira

Mudri ljudi

Jednoga dana neki seljak uzme iz zakutka grabovu batinu i rekne svojoj ženi:

- Katice, ja ću malko u svijet; vraćam se za tri dana. Dođe li trgovac da kupi naše tri krave, možeš ih prodati, no nipošto ispod dvjesta talira. Razumiješ li?

- Idi ti samo uime Božje - odvrati žena. - Već ću ja urediti kako valja.

- Da, ti! - priklopi muž. - Ti si jednoć kao malo dijete pala na glavu, i to ti do dana današnjega smeta. Hoću samo da ti kažem: načiniš li budalaštinu, naravnat ću ti leđa ovom batinom, što je u ruci držim; vjeruj, da će ti leđa biti modra svu godinu.

I on ode svojim putem.

Sutradan dođe trgovac; nije trebalo da se žena mnogo s njime pogađa. Kad je ogledao krave i čuo cijenu, lukavo će i odlučno:

- Platit ću drage volje; toliko vam krave vrijede, da ih brat bratu daje; odmah ću ih povesti sa sobom. - Odriješi priuze i istjera krave iz staje. Kad je već htio na dvorišna vrata, dohvati ga žena za rukav:

- Morate mi prvo platiti dvjesta talira, inače vas ne mogu pustiti.

- Razumije se - uznemiri se čovjek. - Zaboravio sam novčarku. Ne bojte se, dokle ne platim, dat ću vam jamstvo. Dvije ću krave povesti sa sobom, a treću vam ostavljam; to vam je dobar zalog.

Ženi bijaše to jasno, pusti čovjeka da sa svojim kravama otiđe, i pomisli: »Kako li će se Ivo radovati, kad čuje da sam tako pametno uradila.«

Treći se dan vrati seljak, kako je obećao, i prvo zapita jesu li krave prodane.

- Dakako, dragi Ivo - veselo će žena - i to kako si mi rekao, za dvjesta talira. Jedva toliko i vrijede, no trgovac ih je uzeo bez prigovora.

- Gdje su novci? - zapita muž.

- Novci? Nemam novaca - smete se žena. - Zaboravio je novčarku, ali će ih naskoro donijeti; ostavio mi je dobar zalog.

- Kakav zalog? - uznemiri se muž.

- Jednu od naših krava; neće je prije dobiti, negoli one plati. Ja sam pametno načinila: zadržala sam najmanju, ona najmanje jede.

Muž se razljuti, digne batinu, kao da će ženu prema svom obećanju izlemati, ali se promisli pa će:

- Ti si najgluplja guska što se po ovoj zemlji gega; žao mi te. A sad ću na glavnu cestu, pa ću tri dana čekati, da vidim, ima li još tko gluplji od tebe. Ako to uspijem, slobodna si; ako li ne, onda treba da dobiješ svoju zasluženu plaću bez odbitka.

Seljak iziđe na glavnu cestu, sjedne na kamen želeći da što dočeka. Opazi gdje dolaze taljige: u njima stoji žena, mjesto da sjedi na snopu slame što je kraj nje, ili da ide uz volove.

»Ta je upravo kakvu tražiš«, pomisli seljak te skoči i stane trčkarati pred kolima tamo-amo, kao da je šenuo pameću.

- Šta hoćete, kume? - zapita ga žena. - Ne poznam vas, odakle ste?

- Pao sam s neba - odgovori čovjek - pa ne znam kako da se opet vratim; ne biste li me htjeli odvesti gore?

- Ne - odlučno će žena. - Ne znam puta. Ali kad ste već došli s neba, mogli biste mi reći, kako je mome mužu, koji je već tri godine tamo. Zacijelo ste ga vidjeli?

- Dakako, vidio sam ga; ne može svim ljudima biti dobro. Čuva ovce, i te mu drage životinje zadaju mnogo muke; skaču po brdinama i tako zalutaju u pustoši, a on mora za njima da ih opet prikupi. Poderan je, dakako; naskoro će mu odjeća spasti s tijela. Krojača tamo nema; sveti Petar ne pušta nijednoga unutra, kako i sami znate iz priče.

- Tko bi to mislio! - začudi se žena. - No znate što: donijet ću njegov blagdanski kaput, koji još visi kod kuće u ormaru; može ga tamo nositi. Budite dobri, pa ga ponesite sa sobom.

- To se ne može - prigovori seljak: - Odijela se ne smiju nositi u nebo; odijela se na vratima oduzimaju.

- Čujte - nastavi žena - jučer sam prodala pšenicu i dobila lijep novac. Da mu ga pošaljem? Metnite kesu u džep, neće je nitko opaziti.

- Kad ne može drukčije - prenemagao se seljak - učinit ću vam ljubav.

- Pričekajte ovdje, ja ću kući po kesu i ubrzo ću se vratiti. Eto ne sjedim na snopu već stojim, da govedima bude lakše - objasni žena i potjera volove.

»Ova nosi u sebi klicu budalaštine«, seljak će u sebi. »Ako doista donese novac, onda moja žena može govoriti o sreći; minut će je batine.«

Za malo vremena eto žene trkom, donese novac, turi ga seljaku u džep i zahvali mu tisuću puta na ljubavi.

Vrativši se kući nađe svoga sina, koji se upravo vratio iz polja, te mu ispripovjedi, kakve je neočekivane stvari saznala, pa nadoveza:

- Drago mi je, što mi se eto pružila prilika da svome jadnome mužu štogod pošljem; tko bi i pomisliti mogao da će u nebu oskudijevati.

Sin se nemalo začudi i nadušak reče materi:

- Ne dolaze ljudi svaki dan iz neba; idem odmah da još nađem toga čovjeka: on će mi reći kako je gore i ima li tamo rada. - Osedla konja i odjaše brže-bolje.

I doista nađe seljaka gdje sjedi pod vrbom i upravo će da broji novce koje mu je žena dala.

- Niste li možda vidjeli čovjeka, što je došao iz neba?

- Jesam - odgovori seljak. - Već se vraća. Eno se popeo na ono brdo, odakle će mu biti nešto bliže; možete ga stići, ako brže odjašete za njim.

- Ah - uzdahne momak - umorio sam se vazdan radeći, a ovo me jahanje posve satrlo; vi znate toga čovjeka, budite dobri, pa uzjašite na moga konja i zamolite čovjeka, da dođe ovamo.

»Evo«, pomisli seljak, »i to je neki, što mu manjka u glavi.« Na to će glasno:

- Zašto da vam ne učinim tu ljubav? - I sjedne na konja te odjaše brzim kasom.

Momak čekao do noći, no seljak se više ne vrati.

»Čovjek iz neba zacijelo se žurio, te nije mogao natrag, a seljak mu, očito, dao konja da ga preda mome ocu«, pomisli momak, ode kući te ispripovjedi majci čitav događaj, i još nadometne:

- Konja sam poslao ocu, da ne mora vječno trčati tamo-amo.

- Dobro si učinio, sinko - pohvali ga mati. - U tebe su još mlade noge, pa možeš i pješice.

Kad je seljak stigao kući, smjesti konja u staju pokraj krave, ode k ženi i reče joj:

- Katice, imaš sreće; našao sam ih dvoje koji su još veće lude od tebe; zasad si izmakla batinama, ali drugom zgodom nećete mimoići. - Zapali lulu, sjedne u naslonjač i završi:

»Dobra je to trgovina: za dvije rđave krave - gizdava konja i k tomu punu kesu novaca. Kad bi glupost uvijek ovako donosila, mnogo bih je cijenio.«

Tako mišljaše seljak, ali tebi su glupaci zacijelo miliji.