Otisni ovo poglavljeOtisni ovo poglavlje

Lektira

Palčić

Bio jednom jedan siromašan seljak. Sjedio je svake večeri kraj ognjišta i džarao vatru, a žena prela. Tada bi seljak govorio:
– Kako je žalosno što nemamo djece. Kod nas mirno kao u grobu, a u drugim kućama bučno i veselo.
– Da, – govorila je žena i uzdisala – kad bismo imali makar jedno, pa da je kao palac, ja bih bila zadovoljna.

Poslije sedam mjeseci žena rodi dijete, nimalo duže od palca, a oni rekoše:
– Dobili kako i zaželjeli, pa neka bude naše drago dijete.

Zbog malog rasta nazvaše ga Palčić. Premda su ga dobro hranili, dijete ne poraste, već ostade onoliko koliko bješe prvog časa. No, dijete se činilo pametno i uskoro se pokaza da je ono bistro i spretno stvorenjce kome polazi za rukom sve što započne.

Seljak se jednog dana spremi da ide u šumu po drva i reče u sebi: "Kad bih bar imao koga da dotjera kola za mnom."
– Oče, – povika Palčić – ja ću dotjerati kola, možeš se u me pouzdati, biće na vrijeme u šumi.

Čovjek se nasmija i reče:
– E, kad bi to moglo! Ti si premalen da vodiš konja na uzdi.
– To ne smeta, oče, samo ako majka hoće da upregne konja. Ja ću mu sjesti u uho i dovikivati kuda treba ići.
– Dobro, – pristade otac – da pokušamo.

Kad je došlo vrijeme, majka upregnu konja, Palčića stavi konju u uho, a on viknu:
– Điha! Điha!
Konj krenu kao da je kočijaš pravi majstor i povuče kola pravo u šumu. U trenutku kad je mali vikao "Điha, điha" kad su kola ulazila u jednu oštru okuku, naiđoše dva stranca.
– Čovječe, – reče jedan – pa šta je ovo? Kola voze, kočijaš viče konju, a nema ga.
– To nisu čista posla, – reče drugi. – Hajdemo za kolima da vidimo gdje će se zaustaviti.

Kola skrenuše u šumu i to baš prema onome mjestu gdje su sjekli drva. Kad Palčić ugleda oca, povika:
– Vidi, oče, evo mene s kolima, spusti me. Otac lijevom rukom prihvati konja, desnom izvadi sinčića iz uha i on radosno sjede na jednu slamku. Kad stranci ugledaše Palčića, od čuda su zanijemili. Onda jedan pozva drugoga na stranu i tiho reče:
– Ovaj mališan bi mogao da nam donese sreću. Mogli bi ga u nekom velikom gradu pokazivati za novac. Hajde da ga kupimo!

Oni priđoše seljaku i rekoše mu:
– Prodaj nam ovog mališana. Biće mu dobro kod nas.
– Ne, – odgovori otac. – To je moj jedinac, ne bih ga prodao za sve blago ovoga svijeta.
Ali kad Palčić ču da je riječ o prodaji, uspuza se uz očev kaput, stade mu na rame i šapnu na uho:
– Samo ti mene prodaj, oče, ja ću se vratiti.

Tako ga otac prodade onoj dvojici za dobre pare.
– Gdje hoćeš da sjediš? – upitaše ga oni.
– Stavite me na obod šešira. Tamo mogu da šetam naokolo i da promatram okolinu, a pasti neću.

Ljudi mu učiniše po volji, Palčić se oprosti od oca i krenuše. Išli su sve dok se nije smrklo. Tad mališan povika:
– Spustite me dolje, prigustilo mi je.
– Ostani ti lijepo tamo gdje si, – reče onaj na čijem je šeširu sjedio – meni to ništa ne smeta. I ptice mi ponekad urade nešto po šeširu.
– Ne, – reče Palčić – ja znam šta je pristojnost, brzo me spustite dolje.

Čovjek skide šešir i pusti mališana na njivu kraj puta. On skoči i poče puzati po zemlji tamo-amo dok ne nađe mišju rupu i šmugne unutra.
– Laku noć, gospodo, putujte bez mene, – povika iznutra da im se naruga.
Oni potrčaše i počeše gurati štapove u mišju rupu, ali trud im osta uzalud. Palčić se povlačio sve dublje i dublje, pa kad pade noć, oni moradoše kući ljuti i prazne kese.

Kad Palčić vidje da su otišli, izađe iz podzemnog hodnika. "Noću je opasno hodati po oranici", reče on, "možeš slomiti i vrat i nogu!" Srećom, naiđe na praznu puževu kućicu. "Hvala bogu", reče, "tu mogu sigurno provesti noć", i smjesti se unutra. Ali upravo kad je htio zaspati, ču kako prolaze dva čovjeka i
jedan od njih govori:
– Kako bismo samo mogli bogatome popu uzeti novac i srebro?
– To bih ti ja mogao reći, doviknu mu Palčić.
– Šta to bi? – reče jedan lopov uplašeno – čuh da neko govori. Oni zastadoše i osluhnuše, a Palčić ponovo progovori:
– Povedite mene, ja ću vam pomoći.
– A gdje si ti?
– Tražite me pri zemlji i pazite odakle dolazi glas – odgovori on.

Lopovi ga najzad nađoše i podigoše.
– Ti, kepecu jedan, kako ćeš nam ti pomoći? – rekoše oni.
– Slušajte, – odgovori on – ja ću se provući između željeznih šipki u popovu sobu i dodat ću vam što god hoćete.
– Važi – rekoše oni. – Hajde da vidimo što možeš i znaš.

Kad stigoše do popove kuće, Palčić se uvuče u sobu i odmah povika iz sveg glasa:
– Što hoćete? Hoćete li sve što ovdje ima?
Lopovi se uplašiše i rekoše:
– Tiše! Da se tko ne probudi.
Ali Palčić se pravio da ne razumije pa ponovno viknu:
– Što hoćete? Hoćete li sve što ovdje ima?

To začu služavka koja je spavala u susjednoj sobi, uspravi se u krevetu i osluhnu. Ali lopovi koji su se od straha dali u bijeg ponovo se ohrabriše i pomisliše:
– To nas mališa zavitlava.
Oni se vratiše i šapnuše mu:
– De, budi ozbiljan i dodaj nam nešto.

Palčić opet povika iz sve snage:
– Pa ja ću vam sve dodati, samo pružite ruku.
To je sasvim dobro čula služavka koja je iz kreveta osluškivala i potrča na vrata, a lopovi pobjegoše kao da ih goni sam vrag. Pošto nije mogla ništa vidjeti, služavka pođe da upali svjetlo. Tako za njom izađe i Palčić i neprimijećen ode u sjenik. Pošto je sve pretražila i ništa nije našla, služavka leže natrag u krevet misleći da je sanjala otvorenih očiju i ušiju.

Palčić se uspuza uz vlati sijena i nađe sebi lijepo mjesta za spavanje. Mislio je da se tu do jutra odmori, pa da se onda vrati kući svojim roditeljima. Ali još ga je mnogo toga čekalo. Kad se primače zora, služavka ustade da nahrani stoku. Prvo pođe u sjenik i zahvati naramak sijena i to baš onaj u kojem je spavao Palčić. Ali, on spavaše tako čvrsto da ništa nije osjetio niti se probudio sve dok zajedno sa sijenom ne stiže kravi u usta.

– O, Bože, – povika on – kako sam to dospio u mlin?
Ali ubrzo shvati gdje se nalazi pa dobro pripazi da ne padne među zube i ne bude zdrobljen. Tako je morao skliznuti u želudac.
– U ovoj sobici su zaboravili prozore, – reče on – ni sunce ovamo ne dolazi, niti se svjetlo pali.

Smještaj mu se nije nimalo dopao. A najgore je bilo što je kroz vrata dolazilo sve više sijena i postajalo sve tješnje. U velikom strahu on povika što je mogao glasnije:
– Ne donosite više sijena, ne donosite više sijena!

Služavka, koja je upravo muzla kravu, kad ču da neko govori a nikoga ne vidi, i to onim istim glasom koji je noćas čula, trže se i toliko prepade da klonu sa stoličice i prosu mlijeko. Brzo se podiže i trčeći prema gospodaru povika:
– Joj! Gospodine pope, krava je progovorila.
– Ti si poludjela, – odgovori pop, ali ipak pođe u štalu da vidi što je. Kad, samo što je ušao u štalu, Palčić opet povika:
– Ne donosite više sijeno, ne donosite više sijeno.
Uplaši se i pop, misleći da je u kravu ušao zao duh, pa naredi da je zakolju.
Zaklaše je, a želudac u kojem je bio Palčić baciše na đubre. Palčić je mnogo muka imao da se izvuče napolje i baš kad je uspio da promoli glavu, eto nove nesreća: dotrča gladan vuk i u jedan zalogaj proguta čitav želudac. Ali Palčić nije gubio hrabrost. "Možda ću se", mislio je, "moći sporazumjeti s vukom", i doviknu mu iz stomaka:
– Dragi vujo, ja znam gdje ima divne hrane.
– Gdje to? – upita vuk.
– U jednoj kući, uvući ćeš se kroz dimnjak i naći kolača, slanine i kobasica koliko god hoćeš.
I on mu točno opisa kuću svoga oca.

Vuku nije trebalo ponavljati. On se noću uvuče kroz dimnjak, uđe u ostavu i naždera se do grla. Kad se zasitio, htjede izaći, ali je bio toliko nabrekao da istim putem više nije mogao napolje. Palčić je s tim i računao, pa sad poče da vrišti u njegovom stomaku. Cičao je i podvriskivao koliko god je mogao.

– Smiri se, – zaškripi vuk zubima – probudit ćeš ljude.
– Da ne bi, – reče mališan – ti si se sit najeo, hoću i ja da se veselim. Pa opet poče vikati iz sve snage. Od te buke se najzad probudiše njegov otac i majka, potrčaše do ostave i proviriše kroz pukotinu. Kad vidješe da je unutra vuk, otrčaše da donesu sjekiru i kosu.

– Ti stani iza mene, – reče čovjek kad uđoše u sobicu – ako od mog udarca ne bude mrtav, treba ti da ga udariš i da ga rasiječeš.
Palčić ču glas svoga oca i povika:
– Dragi oče, ja sam ovdje, evo me u vukovom trbuhu. A otac reče sav sretan:
– Hvala Bogu, vratilo nam se naše drago dijete!
On reče ženi da ostavi kosu da ne bi povrijedila Palčića, pa zamahnu i udari vuka po glavi tako snažno da se odmah mrtav sruši. Poslije toga potražiše nož i makaze, razrezaše mu trbuh i izvukoše mališana napolje.

– Ah, – reče otac – mnogo smo se brinuli za tebe! Gdje li si sve bio?
– Ah, oče, bio sam u mišjoj rupi, u kravljem želucu, u vukovom trbuhu. Ali sad ostajem kod vas.
– A mi te više nećemo prodati ni za sva blaga ovoga svijeta – rekoše roditelji milujući i ljubeći svog dragog Palčića. Oni mu dadoše da jede i pije i napraviše mu novo odijelo, jer se staro na putu pocijepalo.