Print bookPrint book

Lektira

Bajke za djecu

Site: Nacionalni portal za učenje na daljinu "Nikola Tesla"
Course: Želim znati više 1 - Igre u Moodleu
Book: Lektira
Printed by: Guest user
Date: Sunday, 28 November 2021, 10:17 AM

Pinokio

Jednom davno stari stolar Geppetto (Đepeto) načini drvenog lutka i nazva ga Pinocchio (Pinokio)... Pogleda Đepeto Pinokija, obuze ga sjeta jer nije imao djece, pa će ovako lutku:

"O, Pinokio, kad bi barem bio pravi dječak..."

Čula taj vapaj dobra vila, došla Đepetu obnoć, te mu ovako zbori: "Dobri moj Đepeto, mnoge si ti ljude učinio sretnima, a sada ću ja učiniti sretnim tebe..." Osmjehnu se vila i svojim čarobnim štapićem nježno dotače lutka: "Probudi se, Pinokio, dajem ti dar života!" I, gle, Pinokio istog trena skoči na noge, a vila mu reče: "Zapamti, Pinokio, ako budeš hrabar, iskren i nesebičan, jednog ćeš dana postati pravi dječak."

Slika6.jpg
Tada se vila okrene prema Cvrčku i povjeri mu važan zadatak: "Ti si mudar stvor! Zadužujem te da pomogneš Pinokiju u rasuđivanju dobra i zla."
Idućega dana Đepeto, pun ponosa, posla svoga malog drvenog dječaka u školu. "Cvrčak će ti pokazati put", reče mu, pa doda: "I ne skreći nigdje s puta..."

Međutim, Pinokio je krenuo, ali u školu stigao nije...


Sretne ga, naime, na putu pokvareni lutak Zloćo, koji ga nagovori da pođe s njim u kazalište lutaka, jer će ga učiniti slavnim. O, kako li je samo Pinokio bio sretan dok je cijelu noć plesao sa svojim prijateljima...

Ali da, kratko je ta sreća trajala, jer ga već malo zatim Zloćo zaključa u kavez kako ne bi mogao pobjeći.


U tom se trenutku pojavi plava vila i upita Pinokija zašto nije otišao u školu. A Pinokio poče lagati kako su ga oteli... Ali, kako bi kakvu laž dodao, nos bi mu bivao sve veći i veći... Kad je, ipak, napokon rekao istinu, vila ga je oslobodila, ali ga je pri tom ovako upozorila: "Zapamti, Pinokio, zadnji put ti pomažem. Ako ne želiš biti dobar, ostat ćeš zauvijek od drveta!"

Čvrsto odlučivši biti poslušan svom ocu, Pinokio sutradan krene u školu. Ali da, na putu sretne kočiju punu razdraganih dječaka, koji su se dobro zabavljali, a kočijaš ga sa širokim osmijehom pozove da pođe s njima na Otok Sreće. Malo tko bi takvom pozivu mogao odoljeti, pa Pinokio, sav sretan, uskoči unutra. Nije htio čuti dva tužna magarčića, koja su vukla kola, kako ga upozoravaju da ne ide. Nije htio čuti ni Cvrčka koji je vapio: "Ne ulazi, Pinokio, ne ulazi!"

Slika10.jpg
Na Otoku Sreće Pinokio i dječaci su se povazdan igrali, dobro zabavljali, jeli slatkiše do iznemoglosti i činili baš sve što žele. Pinokijeva sreća je bila neizmjerna! Kako su magarčići i Cvrčak bili u krivu! Dobro je što ih nije poslušao!

Ali da, nije ta sreća baš dugo trajala! Probudi se, naime, jedno jutro Pinokio, i ima što vidjeti - izrasli mu uši i rep baš kao u magareta. Uplaši se Pinokio i brže bolje pobježe s tog otoka Sreće ravno kući, a u stopu ga prati njegov vjerni prijatelj Cvrčak.


Kad oni tamo, Đepeta nigdje! Još se više uznemiri Pinokio, jer mu nije padalo na um gdje bi mogao biti njegov dragi tatica.

Slika11.jpg
Kad eto odjednom goluba s porukom u kojoj je pisalo kako je Đepeto otišao na more tražiti svoga nezahvalnog sina, ali ga je progutao veliki kit.

Istog trena krene Pinokio pronaći to čudovište i spasiti oca... Ali da, umjesto da spasi oca, kit proguta i njega. O, kolike li sreće kad se ugledaše! Ali, valja im van! A kako?!

Dosjeti se Pinokio da zapale vatru, a kad dim dobro nadraži kitu nozdrve, on tako kihnu da izbaci oba junaka daleko u more. Vrlo iscrpljeni, boreći se protiv snažnih valova, posljednjim su se snagama približavali obali. Ali Đepetu ponestade i ono malo snage, te se već činilo da mu nema spasa. Pinokio pomisli koliko je njegov otac propatio zbog njegove lakomislenosti, a sad će zbog njega i glavu izgubiti, pa upre sve sile i, malo-pomalo, malo-pomalo, i potpuno iscrpljen dovuče svoga ljubljenoga oca na obalu.


Ali Pinokio, potpuno iscrpljen, pade i ostade ležati glavom zaronjen u vodu. Jadni ga Đepeto jedva podiže i odnese ravno u krevet, pa klekne pored njega i stalno jecajući počne zapomagati: "Pinokio moj dragi, sine jedini, žrtvovao si svoj život da bi mene spasio..."

Kad, eto, iznenada opet plave vile!

Mahne štapićem Pinokiju iznad glave i reče: "Danas si, Pinokio, dokazao da si hrabar, iskren i nesebičan. Zato ćeš postati pravi dječak!"

Cvrčak je bio vrlo zadovoljan promatrajući kako njegov drveni prijatelj postaje pravi dječak. Njegov je zadatak u potpunosti ispunjen!

Đepetova se sreća, naravno, ni s čim nije mogla usporediti! Konačno je imao sina!

A Pinokio je naučio cijeniti savjete drugih, te je od tada marljivo išao školu, ispunjavao svoje obveze i bio velika radost i izniman ponos svom dragom starom Đepetu.

Pale sam na svijetu


Jednog je jutra Pale ustao vrlo rano.
Nije mu se više spavalo pa se izvukao iz kreveta.
Svuda je vladala tišina, ali on se nije bojao.
Sunčane zrake veselo su titrale po podu i zidu i Pale nije bio nimalo više pospan.
Pale se tiho odšulja kroz hodnik u sobu u kojoj su spavali tata i mama.
Ali njihovi kreveti su bili prazni.
Pale se zapitao u čudu – gdje su tata i mama.
Ipak se nije zabrinuo.
Vratio se u svoju sobu, umio se i obukao – ta on je već gotovo veliki dječak i umije se sam urediti.

Odlučio je da siđe na ulicu, na igranje.PALE
Zavirio je još jednom u sobu i u kuhinju, ali nigdje nije bilo nikoga.
Pali se upravo svidjelo što je tako rano sam kod kuće.
Dječak siđe niza stepenice i nađe se na ulici.
Doduše, nije smio silaziti na ulicu bez dozvole, ali tate i mame nije bilo kod kuće i on je otišao da ih potraži.
Na ulici, upravo pred Palinom kućom, stajao je tramvaj.
Pale zaviri u kola, ali u njima nije bilo nikoga, ni putnika, ni konduktera, ni vozača.
Gdje su samo svi ti ljudi?
Pale uđe u mljekarnicu, ali i ona je bila potpuno prazna.
Nema prodavača, nema kupaca.
I na ulici nema nikoga, ni žive duše.
Ne voze automobili, ne voze tramvaji, ne prolaze ljudi.
Nigdje nikoga.
Nigdje ni jednog čovjeka, ni jednog čovječuljka.
PALE JE SAM NA CIJELOM SVIJETU!
I ostale prodavaonice u Palinoj ulici bile su prazne.
Pale uđe u slastičarnicu i osladi se mliječnom čokoladom.
Zatim uđe u prodavaonicu voća i pojede dvije banane.
Nije mogao više jesti pa spremi dvije naranče u džep.
On dobro zna da se to ne smije raditi ali sad je potpuno sam na svijetu i može uzeti sve što mu se sviđa.
Pale se nađe ponovo na ulici i ugleda nova tramvajska kola broj dva s prikolicom.
Ah, tramvaj!
Pale ih je volio više od svega.
Zato uđe u kola, sjedne na vozačevo mjesto i počne se igrati vozača.
Micao je ručke na lijevoj i desnoj strani i dang! Tramvaj krene niz ulicu. Pale se prestraši i shvati da je postao pravi pravcati vozač.
Stavi na glavu vozačku kapu.
Bila je tako velika da ga je poklopila do ušiju.
Pale je malen i ne može doseći nogom zvono.
Ali nije ni potrebno.
Ulice su puste i nema bojazni da bi mogao koga pregaziti.
Pale je vozio prema Trgu.
Bio je sretan što može voziti tramvajska kola.
Bio je sretan što je sam na cijelom svijetu i što može raditi sve što mu se prohtije.
Na Trgu je stajao drugi tramvaj.
Trebalo je zaustaviti kola, ali Pale to nije umio, i tako je naletio na tramvaj što je stajao na tračnicama.
Sletio je sa sjedala i odletio na pločnik, ali se nije ozlijedio.
Tramvaj je bio potpuno razbijen.PALE
Pale se tješio da to i nije neka nesreća – kad bi zaželio ponovo voziti, mogao bi slobodno uzeti druga kola, jer ih ima dosta na ulicama, a sva stoje njemu na raspolaganju.
Činilo mu se toga časa da je najljepše od svega biti sam na svijetu.
Možeš raditi sve što ti srce zaželi i nema nikoga tko bi te kaznio.
Pale krene dalje.
Nađe se pred velikom bankom u koju ljudi spremaju novac.
Uđe unutra i uzme puno vreću novca – ta on je sam na svijetu i sve je njegovo.
Pale pjeva od sreće da se sve ori.
Sada ima toliko novaca da može kupiti sve, sve što god zaželi!
Može imati nožić i usnu harmoniku, može imati dizalicu i bicikl i avion i kolica i auto i uopće sve na ovome svijetu!
Pale izabere u izlogu nožić i uđe u trgovinu da ga kupi.
Ali u trgovini nema nikoga kome bi platio. Uvidi da mu novci ništa ne vrijede.
Zato razbaca sav novac po ulici jer njima nije mogao ništa kupiti.
Prolazeći dalje ulicama Pale je našao novu zabavu – prekrasni crveni vatrogasni auto s ljestvama.
Bez razmišljanja uđe u auto i sjedne za volan.
Ba-bu-ba-bu-ba-bu! – oglasila se sirena čim je Pale počeo pritiskati dugmad i vući zavore.
Tada je proradio motor i auto se pokrenuo.
Mali je vozač čvrsto držao volan i nije se nimalo bojao.
Ta to je ionako sve samo šala.
Pale je lako zaokretao uglovima.
Prokrstario je cijeli grad ali nije mogao naći nikakav požar.
Nigdje ništa nije gorjelo.
Na kraju se vatrogasni auto zaustavi sam od sebe.
Valjda se potrošio sav benzin.
Pale izađe iz auta i krene u park u kojem se obično igrao s ostalom djecom.
Prošetao se po travnjacima.
Spazio je ploču s natpisom „ČUVAJ TRAVNJAKE“, ali je mislio: To se mene ništa ne tiče, ta ja sam sam na cijelom svijetu.
Na dječjem igralištu je bila ljuljačka i Pale se poželi ljuljati.
Kad bi barem ovdje bila „našla sam“ i Mališa!
Pošao je dalje i došao do kinematografa u kojem se obično prikazuju dječji filmovi. Ušao je unutra.
U dvorani je bio mrak i platno je bilo prazno.
Nije bilo nikoga tko bi prikazivao film.
Pale je ogladnio.
Već odavno nije ništa jeo.
Pošao je u hotel i našao se u kuhinji.
Sve što je našao bilo je hladno, a nije bilo ni sasvim skuhano.
Tada je pokušao nešto skuhati sam.
Uzeo je posudu, nasuo krupice i nalio mlijeka, zapalio plin i počeo miješati.
Miješao je i miješao, a kad se umorio, skinuo je posudu s plamena. Kušao je, ali kašica se nije mogla zahvatiti žlicom.
Jadni Pale, ostao je gladan!
Više ga uopće nije veselilo što je sam samcat na cijelom svijetu.
Zaželio se prijatelja, zaželio se tate i mame.
Najviše se zaželio mame.
Brzo sjedne u neki auto i proveze se kroz grad, ne bi li našao koga.
Tako je stigao na aerodrom.
Na travi je stajao veliki putnički avion. Pale se popeo u avion, upalio motor i poletio.
Letio je visoko, visoko kroz bijele i sive oblake. Avion je letio sve više, dok nije udario u nešto tvrdo.
Čini se da je udario u Mjesec.
Jadni Pale, padao je duboko, duboko prema Zemlji.
Onda je strahovito kriknuo i... našao se u svom krevetu.
Upravo se probudio.
Pomislio je:
- Pa ja sam sve to samo sanjao!
- Što ti je, Pale, što plačeš? – dotrčala je brzo mama.
- Ah, mamice, ja sam sanjao, da sam bio sam na cijelom svijetu i da sam mogao raditi sve što sam htio.
Ali bio sam sasvim sam i nigdje nije bilo nikoga, ni tate... ni tebe.
Dodijalo mi je biti sam na cijelom svijetu.
Dobro je što sam to samo sanjao!

Jens Sigsgaard

Ukleti kraljević i željezni Henrik

U staro doba življaše kralj u kojega bijahu sve same kćeri ljepotice. No najmlađa je bila tako krasna, te se i sunce, koje je toliko svijeta vidjelo, uvijek divilo kadgod bi joj obasjalo lice.

Nedaleko od kraljevskih dvora, prostirala se velika, tamna šuma, a u šumi pod starom lipom bio studenac; za vrelih dana kraljevna bi znala poći u šumu i sjesti studencu na rub. Ponekad bi se igrala sa zlatnom loptom. No jednom joj se lopta omaknu iz ruke, i pade u bunar.

Kraljevna se naže preko ruba, ali studenac bijaše dubok. Zlatna lopta potonula, i od nje sav zdenac svijetli. Kraljevna se rasplakala.

Odjednom začuje dubok, hrapav glas:
“Što ti je, plačeš da bi i kamen suzu pustio!”

Pogleda kraljevna tko to govori, a ono iz vode velika žaba promolila svoju ružnu, krastavu glavu.
“Moja je lopta pala u studenac,” reče kraljevna.
“Što ćeš mi dati, ako ti je vratim?” upita žabac.
“Što ti drago,” kliknu kraljevna. “Svoje haljine, nakit...
“To mi ne treba“ reći će žabac. “Ali bih volio biti tvoj drug u igri, volio bih s tobom jesti i spavati - jesti iz tvojega tanjura, piti iz tvoje čaše, spavati u tvojoj postelji. Ako mi obećaš da će tako biti, vratit ću ti loptu.”

“Obećajem, obećajem,” zabrza kraljevna. “Samo mi, molim te, vrati moju loptu!” Ali u sebi je pomislila: “O čemu priča ta glupa žaba? Kako ona može biti moj drug?”

Žabac zaroni, i vrati se sa zlatnom loptom u ustima. Položi je kraljevni pred noge. Ona se saže, zgrabi loptu i potrča u dvor. Žabac povika:
“Stani! Ponesi me, ja ne mogu tako brzo trčati!” Ali kraljevna je okrenula žabcu svoje gluho uho.

Uvečer, dok je kraljeva obitelj sjedila za stolom, na vratima se začulo kuckanje i pljeskanje.
“Otvori mi vrata, najmlađa kraljeva kćeri!” kreketala je žaba.

Kraljevna problijedi i ukoči se. Zalogaj joj je zastao u grlu. Bila je posve zaboravila na žabca.

“Tko to kuca?” upita kralj.

Kraljevna sada ne mogaše na ino, već ispriča što se danas dogodilo na studencu.

“Ah, tako,” reče kralj strogo. “Ono što si obećala, to i ispuni! Grijeh je ne štovati vlastitu riječ!”

Nevoljko pođe kraljevna, te otvori žabcu. Žabac brže-bolje doskakuta do njezine stolice, pope se na stol, te poče jesti iz djevojčina zlatnog tanjurića. Ni to mu nije bilo dosta: napio se i iz njezine kristalne čaše. A onda reče:
“Sad me lijepo odnesi u svoju postelju, da zajedno spavamo.”

Kraljevna se pravila kao da ne čuje što žabac govori. Ali kralj je prekori, rekavši:
“Zar tako brzo zaboravljaš dobročinstvo koje ti je žaba učinila?”

Kraljevna se gadila žabe. Uze je s dva prsta i odnese u svoju sobu. Tamo je gadljivo spusti u kut.
“Hoću s tobom u krevet!” kreketao je žabac. “Ako me ne odneseš k sebi u krevet, reći ću tvojemu ocu da ne štuješ zadanu riječ!”

Razljuti se kraljevna, ščepa žabu i tresnu s njom o zid. Rasprsnu se žabac, kad al' gle čuda! Iz žablje kože istupi prekrasan kraljević. Njega je u žabca bila pretvorila opaka vještica. Nitko ga nije mogao spasiti, doli same kraljevne.

Koliko se čas, dva, prije kraljevna gadila žabca, toliko joj se sada svidio kraljević. Reče joj kraljević:
“Bio sam uklet. Molio sam Boga da me oslobodi. A kada sam tebe ugledao, zavolio sam te, znajući da me samo ti možeš spasiti.”

Sutradan se skupio sav dvor oko dvoje mladih. Kraljević je u kralja zaprosio najmlađu kćer. Svi su se radovali, pa razaslaše glasnike na sve strane, objavljujući vjenčanje. Na dan svadbe dođoše silni gosti. Stigoše i kočije iz kraljevstva odakle je bio kraljević. Bile su to divne kočije s osam bijelaca, a čelnom kočijom upravljao je sluga mladoga kraljevića, vjerni Henrik.

Kada su mu gospodara bili pretvorili u žabca, vjerni se Henrik tako ražalostio, da je svoje srce uobručio s tri željezna obruča, kako mu ne bi puklo od čežnje i žalosti. Blistajući od sreće, kraljevna i kraljević uđoše u kočiju da se odvezu u kraljevićeve dvore.

Tek što krenuše, kad se začuje prasak, kao da se nešto slomilo. Kraljević se okrenu Henriku i povika:
“Kakav je to prasak? Da li nam se kola lome?”
“Oh ne,” reče vjerni Henrik. “To je puknuo prvi obruč na mojemu
srcu.”

Kočije odmakoše do pola puta, kada se opet oču prasak, sada još jače.
“Što se to čuje? Puca li to osovina na kočiji?”
“Ah ne, gospodaru,” odgovori vjerni sluga. “Sada je puknuo drugi
obruč oko mojega srca.”
I još je jednom prasnulo, kao da grom puca. To je bio treći obruč oko vjernoga srca Henrikova.

(Braća Grimm)

Djed i repa


Posijao djed repu. Izraste repa golema, pregolema.

Stade djed repu čupati iz zemlje: povuci, potegni, iščupati ne može.

Pozove djed u pomoć baku.
Baka za djeda, djed za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu.

Pozove baka u pomoć unuku.
Unuka za baku, baka za djeda, djed za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu.

Pozove unuka u pomoć psića Žuću.
Žućo za unuku, unuka za baku, baka za djeda, djed za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu.

Pozove Žućo u pomoć macu.
Maca za Žuću, Žućo za unuku, unuka za baku, baka za djeda, djed za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu.

Pozove maca u pomoć miša.
Miš za macu, maca za Žuću, Žućo za unuku, unuka za baku, baka za djeda, djed za repu: povuci, potegni, iščupaju repu !

Trnoružica

Jacob i Wilhelm Grimm

Živjeli nekoć kralj i kraljica te iz dana u dan govorili: »Ah, da nam je dijete!« Ali im se želja nije ispunjala. Jednom se kraljica kupala, kadli iz vode iziđe žaba i progovori:

- Tvoja će se želja ispuniti; prije nego što prođe godina dana, rodit ćeš kćer.

Što žaba prorekla, to se obistinilo. Kraljica rodila žensko dijete, tako lijepo, da kralju ne bijaše druge, već prirediti veliku svečanost, na koju nije pozvao samo rođake, prijatelje i znance, nego i gatalice, da budu prema djetetu prijazne i dobre. Svega ih bijaše trinaest u njegovu kraljevstvu; kako imaše samo dvanaest zlatnih tanjura, s kojih je trebalo da jedu, morade jedna ostati kod kuće.

Svečanost bila vrlo raskošna; a kad se primakla kraju, gatalice obdariše dijete svojim divnim darovima: jedna krepošću, druga ljepotom, treća bogatstvom i svime ostalim, što se na svijetu može poželjeti. Kad njih jedanaest izrekoše svoje proroštvo, evo ti iznenada trinaeste. Ona se htjede osvetiti, što je nisu pozvali; ne pozdravivši i ne pogledavši nikoga, vikne:

- Kraljevska će se kći u svojoj petnaestoj godini ubosti vretenom i umrijet će. - Ne rekavši više ni riječi, okrene se i ode iz dvorane.

Svi se prestraše. Nato istupi dvanaesta, što je još imala da kaže svoje proroštvo, ali više nije mogla ukinuti onih opakih riječi, već ih samo ublažiti, pa reče:

- Ipak to neće biti smrt: stoljetnim će snom usnuti kraljevska kći.

Da spasi svoje drago dijete od nesreće, naredio kralj da se sva vretena u državi spale. No proroštva se ispunila: djevojka bude neobično lijepa, kreposna, prijazna i razumna te ju je svatko morao zavoljeti, čim bi je vidio.

Dogodi se, te upravo na dan kad je djevojka navršila petnaestu godinu ne bi ni kralja ni kraljice kod kuće: kraljevna na dvorima ostala sasvim sama. Tumarala tako tamo-amo po dvorima, zavirivala u izbe i odaje, i napokon došla do nekoga starog tornja. Uspela se po zavojitim stepenicama i dospjela do nekih malih vrata. U ključanici bio zarđao ključ; kako ga okrenu, vrata se otvoriše, a kad unutra, a to u izbici sjedi stara žena s vretenom u ruci i marljivo prede kudjelju.

- Dobar dan, stara majčice - pozdravi je kraljevska kći. - Šta radiš ovdje?

- Predem - odgovori starica i kimnu glavom.

- Šta je to, što tako veselo skače? - zapita djevojka pa uze vreteno, da prede. No čim ga dodirnu, ispuni se čarobno proroštvo; kraljevna se ubode u prst. U tili čas pade u postelju, koja tu stajaše, i zaspa dubokim snom.Trnoružica

Taj se san proširi na čitav dvor. Usnuše kralj i kraljica, koji upravo bijahu stigli kući i ušli u dvoranu; usnuše i svi dvorjanici, zaspaše i konji u štali, psi u dvorištu, golubovi na krovu, muhe na zidu... I vatra, što plamsaše na ognjištu, utinja i zaspa: pečenka prestade da cvrči, usnu i kuhar: pustio momka, kojega je zbog nemara htio za kosu ščepati. I vjetar utihnu, te na drveću pred dvorima ni listić više ne zatitra.

Oko dvora porasla trnova živica, pa se iz godine u godinu sve više dizala, i napokon opkolila čitave dvore i uzrasla preko njih, te se ništa više nije vidjelo, ni sama zastava na krovu. Po čitavoj zemlji kolala priča kako tamo spava lijepa Ružica - tako je nazivahu. Od vremena do vremena dolazili kraljevići, i htjeli kroza živicu u dvore prodrijeti, ali nisu uspijevali. Kao da imaše ruke, trnje se čvrsto držalo; mladići bi za nj zapinjali, ne mogli se više otkinuti i jadnici ginuli.

Nakon mnogo, mnogo godina opet dođe neki kraljević u onu zemlju i ču gdje neki starac pripovijeda o trnovoj živici, iza koje stoje dvori; u njima već stotinu godina spava kraljevska kći, po imenu Ružica, a s njome kralj i kraljica i sve, što bješe živo na dvorima. Osim toga doznao kraljević od svoga djeda kako su mnogi kraljevići pokušali prodrijeti kroz trnovu živicu, ali za nju zapeli i nevoljno poginuli.

- Ne bojim se - odlučno će mladić, pošto je čuo priču o začaranim dvorima. - Idem tamo, da vidim lijepu Ružicu. - Premda ga je dobri starina odvraćao, kraljević ga ne htjede poslušati.

Međutim sto godina već prošlo pa došao i dan, kad se Ružica imala probuditi. Kad se kraljević približio trnovoj živici, bili to sve sami veliki lijepi cvjetovi; cvjetovi se razmakli i pustili ga zdrava i živa unutra, a zatim se iza njega zatvorili i bili opet prava živica. U dvorištu nađe konje i šarene lovačke pse gdje spavaju; na krovu vidje golubice s glavicama pod krilom. Kad uđe u kuću, a to muhe još spavaju na zidu, u kuhinji kuhar drži ruku, kao da hoće dohvatiti momka, a djevojka sjedi pred crnom kokoši, kao da će je perušati.Trnoružica

Zatim pođe dalje i vidje gdje u dvorani svi dvorjanici spavaju, a gore pred prijestoljem leže kralj i kraljica. Kud god zađe, svuda tiho, te mogaše čuti svoj dah; napokon dođe do tornja i otvori vrata od izbice, u kojoj spavaše Ružica. Kraljevna ležaše, a bijaše tako lijepa, da kraljević ne mogaše sa nje očiju skinuti; on se sagne te je poljubi. U taj čas Ružica otvori oči, razbudi se i prijazno ga pogleda. Zatim siđu s tornja, a tad se probude kralj i kraljica i svi dvorjanici: gledahu jedno drugoga, ne razabirući se od čuđenja.

Probudili se i konji u staji te se stali otresati; i lovački psi skakali i mahali repovima; golubovi na krovu izvukli glavice ispod krila, stali se ogledati i odletjeli u polje; oživjele i muhe na zidu; razbudila se vatra u kuhinji, stala plamtjeti i kuhati jelo; pečenka opet zacvrčila, kuhar udario momka te ovaj vrisnuo, a sluškinja operušala kokoš. Napokon proslavili svadbu, raskošnu i sjajnu, te kraljević poživio s Ružicom zadovoljno sve do smrti.

Sretni Ivica

Sedam je godina Ivica služio kod jednoga dobra gospodara. Po isteku sedme godine, reče Ivica gospodaru:
“Vjerno sam te i pošteno služio. No sad bih pošao kući, da vidim majku. Molim te da mi dadeš ono, što sam zaslužio.”
“Kakva služba, takva i nagrada,” kaza dobri gospodar, i poda mu grumen zlata. Ivica mu zahvali, umota grumen u maramu, maramu zabaci preko ramena, i krene na put.

Putem pripeklo sunce, teret otežao, a staza krivuda. Ali Ivica je koračao veseo, i pjevušio od radosti. Zamalo, i susretne konjanika, koji je jahao čiloga vranca.
“Gle divote!” kliknu Ivica. “Sjediš kao u stolici, niti se znojiš, niti spotičeš, putuješ, a da ni sam ne znaš kako.”

Čuo to konjanik, pa zaustavi konja.
“Kuda si namjerio?” upita.
“Moram odnijeti kući ovaj grumen zlata,” reče Ivica. “Povelik je, i žulja mi rame. Potrajat će dok stignem u svoje selo, majci.”
“Znaš li što,” reče konjanik. “Daj ti meni taj grumen da se ne mučiš po ovoj žezi, a evo tebi mojega dobroga konja.”
“Drage volje,” uzvrati Ivica. “Bolje da konj nosi mene, nego da ja prtim ovaj grumen.”

I tako se razmijeniše: čovjek uze grumen zlata, a Ivica zajaha konja. Krenu dalje kasom, još veseliji.
Poslije nekoga vremena prohtije mu se bržega jahanja, pa podbode konja. Ovaj se propnu, njisnu, i pojuri galopom. Ivica se nađe u jarku, nepovrijeđen. Konj otrča u polje, gdje ga uhvati jedan seljak, koji je pred sobom gonio kravu.

“Uh,” reče Ivica ustajući i otresajući prašinu, “dobro li sam prošao. Bolje je imati kravu, koja te nikada neće zbaciti, a svaki ti dan daje mlijeko.”
“Evo tebi krave, a ja ću uzeti konja,” reče tada seljak.

Ivica potjera pred sobom kravu, veselo pjevušeći.
Uskoro je ožednio. Sjetio se da mlijeko taži žeđ. Čučnu da pomuze kravu, a kao kablić je poturio svoju kapu. No kako je bio neznajša u tomu poslu, krava se ritnu, i odalami ga po glavi.
U tomu času naiđe mesar, koji je gurao kolica s prasetom.
Ivica mu ispriča što se dogodilo. Reče mesar:
“Evo ti, pa se napij!” I pruži mu plosku s vodom. Ivica se napije, i zahvali mesaru.
Ovaj mu tada predloži da se zamijene: Ivica će mesaru kravu, a mesar Ivici prase. Tako i učiniše.

Veseo i raspjevan, Ivica nastavi putem prema svojemu selu. Usput mu se pridruži neki momak, koji je pod pazuhom nosio gusku. Pozdraviše se, i Ivica stade momku pričati kako se svaki puta mijenjao na svoju korist i veselje.

Momak mu tada povjerljivo prišapnu da je to prase vjerojatno ukradeno iz obližnjega obora, i da su iz sela razaslali ljude u potjeru za kradljivcem.

“Nećeš se dobro provesti, ako te uhvate s tim prasetom,” dometnu momak, ogledavajući se na sve strane.

Dobri se Ivica zamisli.
“Pa što ću sad?” zapita samoga sebe. “Prase sam pošteno zamijenio za kravu.”
“Učinit ću ti uslugu,” reče momak. “Uzet ću to prase, a zauzvrat ću ti dati gusku.”
“Divno!” reče Ivica. I razmijeniše svoja dobra.

Opet je Ivica grabio putem, pjevušeći sebi u bradu.
“Baš imam sreću,” mislio je. “Kako će se majka obradovati, kad joj donesem gusku!”
Prolazeći kroz selo, koje se nalazilo nadomak njegovu, naiđe na jednoga oštrača noževa. Okretao je kotač za oštrenje, i glasno pjevao. Ivica zastade da bi razgledao njegov posao.

“Milo mi je što ste tako dobre volje,” reče dječak.
“Kako da ne budem? Oštrim noževe, škare, kose... i vazda mi je u džepu pokoja para.”
“I ja bih volio tako,” primijeti Ivica.
“To je lako,” priklopi oštrač. “Potrebno ti je samo jedno tocilo. Evo, ja imam jedno. Doduše, malo je oštećeno, i zato ti za nj ne tražim ništa više nego tu gusku, koju nosiš. Hoćeš li?”

“Dakako,” reče Ivica sav sretan. Pruži čovjeku gusku, i zauzvrat primi tocilo. Uprti ga na leđa, i krenu dalje. Oštrač mu bijaše dao još i jedan kamen za ispravljanje starih čavala.

Oznojio se Ivica vukući tocilo i kamen. Dođe do jednoga bunara, i naumi da se napije. Oprezno položi kamen i tocilo na rub bunara, i nagnu se da bi spustio vjedro u vodu. Ali nagla kretnja učini, te tocilo i kamen bućnuše u bunar.
Kad na njegove oči potonuše, Ivica poskoči od radosti.
“Hvala Bogu!” kliknu, “oslobodio sam se tereta, a baš sam premišljao kako to učiniti i sebe ne prekoriti!”
“Nema sretnijega dječaka od mene!” kliknu Ivica, i požuri kući, lagan kao ptica.

Vuk i sedmoro jaradi

Jacob i Wilhelm Grimm

Bila jednom stara koza; imala sedmoro jaradi, a voljela ih kao što majka voli svoju djecu. Jednoga se dana spremala u šumu po nešto krme, te iz sazva sve sedmoro i reče:

- Draga djeco, ja ću u šumu; čuvajte se vuka; dođe li, sve će vas izjesti. Taj se zlikovac često pretvara, no lako ćete ga prepoznati po njegovu oporu glasu i crnim šapama.

- Draga majko - jarčići će na to - bit ćemo mi na oprezu, možeš ići bez brige.

Stara zamekeće i mirno se zaputi.

Ne potraje dugo, kadli netko pokuca na kućna vrata i vikne:

- Otvorite, draga djeco, došla vam je majka i svakomu vam nešto donijela.

No jarčići po oporu glasu prepoznaju vuka te odvrate:

- Nećemo otvoriti, nisi ti naša majka; u nje je mio sitan glas, a u tebe opor; ti si vuk.

Nato vuk ode k sitničaru i kupi velik komad krede te ga proguta, a glas mu od toga bude ljepši. Zatim se vrati i pokuca na kućna vrata govoreći:

- Otvorite, draga djeco, došla vam je majka i svakomu vam nešto donijela.

No vuk se zaboravio te na prozor stavio svoju crnu šapu, a kad djeca to opazila, vuku viknula:

- Nećemo otvoriti; u majke nam nisu noge crne, kao što su u tebe; ti si vuk.

Vuk nato pohiti k pekaru i uzdahne:

- Evo sam se udario u nogu, namaži mi je tijestom.

Kad mu je pekar namazao šapu, požuri se vuk k mlinaru i zatraži, da mu šapu pospe brašnom. Mlinar mislio, vuk će nekoga prevariti, pa se nećkao, ali mu vuk zaprijeti da će ga razderati, ne učini li tako. Mlinar se preplaši i obijeli mu šapu. Da, takvi su ljudi. Sad zlikovac ode po treći put, pokuca na vrata, pa će nježno:

- Otvorite mi djeco, draga vam se majčica vratila i svakomu vam nešto iz šume donijela.

No jarčići stanu vikati:

- Pokaži nam najprije svoju šapu, da znamo, jesi li ti naša mila majčica.

Vuk stavi šapu na prozor, pa kad jarčići vidješe, da je bijela, pomisliše da je istina što vuk govori; otvoriše vrata, ali tko uniđe - vuk.

Jarčići se uplašili i htjeli sakriti. Jedno jare skoči pod sto, drugo u postelju, treće u peć, četvrto u kuhinju, peto u ormar, šesto pod umivaonik, a sedmo u ormarić od zidne ure. No vuk ih nađe i redom, bez okolišanja, proguta: samo najmlađe, ono u ormariću, ne nađe. Kad se vuk nažderao, ode i leže na travu pod stablo te zaspa.

Naskoro zatim iz šume se vrati stara koza. Ah, šta imađaše vidjeti! Kućna vrata širom otvorena: sto, stolice, klupe - sve prevrnuto; od umivaonika ostale još samo krhotine, pokrivači i jastuci razbacani. Stane tražiti svoju djecu, ali ih nigdje ne mogaše naći. Zvaše ih redom po imenu, no nitko joj se ne odazva. Istom kad spomenu najmlađe, javi se sitan glasić:

- Evo me, draga majčice, tu sam u ormariću.

Ona izvadi jarčića, a on joj ispripovjedi, kako je došao vuk i sve ostale proždro. Možete zamisliti kako je majka plakala za jadnom djecom.

U svojoj velikoj tuzi iziđe napokon stara iz kuće, a uza nju skakutalo najmlađe jare. Kad dođe na livadu, spazi vuka gdje leži pod stablom i hrče, da sve granje dršće. Stane ga sa svih strana promatrati i smotri kako mu se u natrpanom trbuhu nešto miče i praćaka. »Bože moj«, pomisli koza, »jadna djeca, što ih je za večeru progutao, možda su još na životu?«

Brže-bolje morade jare skokom kući po nožice, iglu i konac. Stara pohiti da nemani razreže mješinu, pa tek što zareza, već jedno jare proviri; kako razreže dalje, poiskače svih šestoro redom; svi još bijahu na životu, neozlijeđeni, jer ih je neman u brzini prožderala čitave. Kolike li radosti! Milovahu svoju dragu majku i skakahu kao krojač, što slavi svadbu. Tada im majka reče:

- Idite i donesite kamenja, da njime napunimo trbuh bezbožnoj životinji, dok još spava.

Svih sedmero jarića dovuku brže-bolje kamenja i ture ga vuku u trbuh, koliko je god moglo stati. Zatim ga stara brzo zašije, a vuk niti što osjeti, niti se mače.

Kad se napokon naspavao, vuk ustane, a kako ga je od kamenja u želucu morila velika žeđ, pođe do studenca da se napije vode. No kad je počeo hodati i kretati se tamo-amo, zalupkalo u njemu kamenje i zagrogotalo. Nato će vuk ljutito:

»Što mi tako u trbuhu
sve se gurka tamo-amo?
Ne, to nisu mlada jarad,
već kamenje teško samo.«

Kad dođe studencu i sagne se da pije, povuče ga teško kamenje u vodu, i on se uduši. Kad to vidješe jarići, dotrčaše i povikaše:

- Vuk je mrtav, vuk je mrtav! - i sa svojom majkom zaplesaše okolo studenca.

Crvenkapica

Bila jednom mlada, draga djevojčica koju bi svako zavolio čim bi ju ugledao, a njezina je baka voljela tako da nije znala kako bi djetetu ugodila. Jednom joj poklonila kapicu od crvena baršuna, što je djevojčici tako dobro pristajala da drugo i nije htjela nositi; po toj je kapici prozvali Crvenkapicom.

Jednog dana reče joj mati:
- Hajde, Crvenkapice, evo ti kolača i boca vina pa odnesi baki da se malo okrijepi; bolesna je i slaba. Pođi što prije, dok nije pripeklo; kad budeš vani, idi pravo i ne skreći s puta; možeš pasti i razbiti bocu, pa baka neće ništa imati. Kad joj dođeš u sobu, ne zaboravi joj zaželjeti “dobro jutro”; nemoj zavirivati naokolo po ćoškovima.

- Sve ću izvršiti kako treba - odgovori Crvenkapica i pruži majci ruku.


Bakina kuća bila izvan sela, u šumi, pola sata daleko. Kad je Crvenkapica došla u šumu, srela vuka. Nije znala kako je to zla životinja, pa se nije ni bojala.

- Dobar dan, Crvenkapice! - pozdravi je vuk.
- Dobar dan, vuče! - uzvrati ona.
- Gdje ćeš tako rano, Crvenkapice?
- Idem baki.
- A što to nosiš u korpici?
- Kolača i vina; jučer smo pekli; neka se baka malo okrijepi.
- A gdje stanuje tvoja baka, Crvenkapice?
- Oko četvrt sata dalje u šumi, ispod tri velika hrasta; tamo joj je kućica za ljeskovom živicom; bit će da znaš - objasni Crvenkapica.
“Mlado njezno stvorenje; zaista mastan zalogaj, prijat ćce ti jos bolje od stare. Treba lukavo udesiti da obje ščepaš” - mišljase vuk idući pokraj Crvenkapice, pa će onda glasno:
- Crvenkapice, lijepa li cvijeća naokolo; zašto se malo ne ogledaš? Čini mi se da ti uopće ne čuješ kako ptice lijepo pjevaju. Ideš nekako sama za sebe, kao da ćeš u školu, a tako je veselo ovdje u šumi.


Crvenkapica pogleda naokolo, pa kad vidje kako sunčeve zrake kroz drveće tamo-amo poigravaju i svuda lijepo cvijeće, pomisli: “Ako baki donesem buket cvijeća, obradovat će se; još je rano, doći ću na vrijeme.”

I skrene s puta i potrči u šumu da nabere cvijeća. Kad bi koji cvijet ubrala, trčala bi dalje, misleći da tamo ima još ljepšeg i tako je išla sve dublje i dublje u šumu.

Vuk, međutim, otiđe pravo do bakine kućice i pokuca na vrata.
- Tko to kuca? - upita baka.
- Crvenkapica; donijela ti kolača i vina, daj otvori.
- Pritisni samo kvaku - oglasi se baka. - Preslaba sam, ne mogu ustati.

Vuk pritisne kvaku, vrata se otvore i on pođe pravo postelji te proždre baku. Zatim obuče njene haljine, stavi njenu kapu na glavu, legne u njenu postelju i povuče zavjese.

Crvenkapicaje i dalje trčala za cvijećem, pa kad ga bijaše nabrala već toliko da više ne mogaše držati u ruci, sjeti se bake i pohiti njoj. Začudila se što su vrata otvorena a kad uđe u sobu, učini joj se neobično pa pomisli: “Bože moj, kako mi je danas tjeskobno pri srcu, a inače tako volim biti kod bake!”

Uzdahne, pa će glasno:
- Dobro jutro!
- Ali ne dobi odgovor.

Zatim priđe postelji, razvuče zavjese, i gle: u njoj baka, kapu navukla na lice, sva je čudnovata. - Hej, bakice, zašto su ti tako velike uši?
- Da te bolje čujem.
- Hej, bakice, zašto su ti tako velike oči?
- Da te bolje vidim.
- Hej, bakice, zašto su ti tako velike ruke?
- Da te bolje dohvatim.
- Ali, bakice, zašto su ti tako velika usta?
- Da te bolje proždrem! -vikne vuk: skoci iz postelje i proguta jadnu Crvenkapicu.

Kad se vuk najeo, opet legne u postelju, zaspi i glasno zahrče. Pokraj kuće prolazio lovac i mislio: “Kako ova stara žena hrče! Treba vidjeti što joj je.” Uđe u sobu, kad priđe krevetu, opazi vuka.

- Ovdje si mi zar, stari grešniče, odavno te tražim! - usklikne lovac i već htjede puškom ciljati, kad li se prisjeti da je vuk možda progutao baku, pa bi se mogla još spasiti.

Zbog toga ne puca u vuka već uzme nož pa stane vuku parati trbuh. Nekoliko puta zareže i opazi kako se zasja crvena kapica; zareže on još nekoliko puta i djevojčica iskoči iz vučje utrobe.

- Ah, kako sam se uplašila! - veselo će Crvenkapica. - Kako bijaše tamno unutra!
Zatim izađe i stara baka, jos živa; jedva disaše. Crvenkapica donese kamenja, njime natrpaju vuka, pa kad je ovaj htio pobjeći, pritisne ga kamenje tako da pade mrtav.

Sve troje bijaše zadovoljno. Lovac oderao s vuka krzno i otišao kući; baka uživala u kolačima, pila vino što ga je donijela Crvenkapica i opet se oporavila, a Crvenkapica razmišljala: “Ne smiješ nikad više sama skrenuti s puta i trčati u šumu kad ti majka zabrani.”


Snjeguljica i sedam patuljaka

Jednom davno, žvjela je lijepa princeza čiji su obrazi bilo crveni kao ruža, a koža bijela kao snijeg. Zbog toga su je zvali Sneguljica. Sneguljica su svi voljeli, osim maćehe koja je u stvari bila zla i opaka vještica.

Svakog dana kraljica bi se ogledala u svom čarobnom ogledalcu i pitala ga:
-Kaži mi, kaži ogledalce moje, najljepša na svijetu danas tko je? A ogledalce bi uvjek odgovaralo:
-Ti kraljice.

Ali jednoga dana, ogledalce joj odgovori sasvim drukčije:
-Bijela kao snijeg, svijetla lica, crne kose, crvenih usnica, najljepša je sada Sneguljica.

Uvrijeđena kraljica pozove kraljevskog lovca i naredi mu da odvede Snjeguljicu u šumu i ubije je. Ali lovac je bio dobar čovjek, pa odvede Snjeguljicu u šumu i tu je ostavi ne učinivši joj ništa nažao.

Snjeguljica je dugo lutala šumom, i tako lutajući stiže do jedne čudne kućice. Zakucala je na vrata i ušla. Ali u kućici nije bilo nikoga. Tek uveče vratili su se s posla sedmorica braće, sedam patuljaka koji su živjeli u toj kućici, a preko dana radili u rudniku srebra i zlata. Kada su ugledali usnulu djevojčicu na jednom od svojih krevetića, patuljci se jako začudiše. Snjeguljica im je kasnije ispričala o svojoj zloj sudbini i o tome kako se više ne smije vratiti u dvorac.

- Ostani sa nama - rekoše joj patuljci.
- Kuhat ćeš nam i spremati kuću, a mi ćemo te voljeti kao braća.
Snjeguljica se mnogo obradova, zahvali se patuljcima i ostade kod njih. Tako su živjeli zajedno, sretni i zadovoljni, a i zla kraljica je u svom dvorcu bila također sretna, jer je mislila da je Snjeguljica mrtva i da je ona opet najljepša žena na svijetu.

Jednoga dana ponovo zapita ogledalo:
- Kaži mi, kaži ogledalce moje, najljepša na svijetu danas žena tko je? Ogledalo joj tada odgovori:
- Bijela kao snijeg, svijetla lica, crne kose, crvenih usnica, najljepša je ipak Snjeguljica. Istoga časa kraljica vidje u ogledalu sliku kolibice i u njoj sretnu Snjeguljicu i sedam patuljaka.

Kraljica je bila bijesna:

- Ovaj mi put Snjeguljica neće umaći! Ja ću je ubiti svojom rukom. Sutradan, kraljica nabere lijepe, crvene jabuke i ubrizga u njih otrov. Zatim, prerušena u dobroćudnu staricu, pođe u šumu. Kad je kraljica stigla do kolibice, zateče Snjeguljicu kako pjevuši.

- Dobar dan, ljepotice - reče zla maćeha.
- Imam divnih jabuka i jednu ću podjeliti s tobom, ako mi dozvoliš da se odmorim pred tvojim vratima.
- Svakako, bakice - reče Snjeguljica i uze od starice jednu polovinu jabuke. Ali čim je zagrizla otrovnu jabuku, Snjeguljica pade na pod, baš kao mrtva.

- A sada, tko je najljepši na svijetu? - smijući se zlobno reče kraljica i nestade u gustoj šumi. Uveče, kad su se patuljci vratili kući s posla, nađoše Snjeguljicu kako leži na podu mirna, blijeda i hladna. Zvali su je i zvali, ali se nesretna djevojka nije odazivala.
- Umrla je - tužno zaključiše patuljci.

I kako takvu ljepotu nisu mogli da zakopaju u hladnu zemlju, patuljci je staviše u stakleni kovčeg i odnesoše u polje, među cvijeće, nadajući se da će jednoga dana njihova Sneguljica oživjeti.

Zima je došla i prošla, i kada je ponovo granulo proljeće, ono je sa sobom donijelo divnog princa iz susjednog kraljevstva. Ugledavši Snjeguljicu, princ se zadivi njenoj ljepoti i upita patuljke tko je usnula djevojka.

- To je princeza Snjeguljica - rekoše mu patuljci - ali ona je mrtva.
- Ona nije mrtva, već samo spava dubokim snom - reče princ, pažljivo otvori kovčeg i uze Snjeguljicu u naručje.

U tom trenutku parče otrovne jabuke ispadne iz njenih usta. Snjeguljica se probudila.
- Preljepa Snjeguljice - reče princ - postani kraljicom moga kraljevstva. Hoćeš li?
- Hoću - odgovori mu Snjeguljica.

Snjeguljica i princ uzjahaše bijelog konja i odjahaše u dvorac gdje su se uskoro vjenčali. Na vjenčanju su bili naravno pozvani i njihovi prijatelji patuljci. Zla maćeha je nestala i o njoj više nikada nitko nije ništa čuo. A princ i Snjeguljica još su dugo, dugo godina živjeli sretni i zadovoljni.

Ružno pače



Jednog proljetneg dana na imanju dobrog seljaka, u gnijezdu mame Patke, izleglo se neobično pače. Razlikovalo se od svojih sestara i braće jer je bilo veliko i ružno.

Ostali pačići iz istog gnijezda odmah su mu se počeli rugati da je nezgrapno, a čak ga je i mama Patka zanemarivala prilikom hranjenja i upoznavanja s drugim životinjama iz dvorišta. Jadno pače nije imalo ni jednog prijatelja na imanju, jer su mu se životinje rugale i izbjegavale ga.

Jadnom malom pačicu nije preostalo ništa drugo nego otići s imanja, što dalje od zlobe i poniženja. Očiju punih suza i sa strahom u srcu da nikad neće biti voljeno, ružno pače pobježe iz svog doma.

Stigla je jesen. Lišće je padalo s grana i malom pačiću je bilo sve hladnije. Pokrivao bi se lišćem da se bar malo zagrije. I tako je uspio preživjeti jesen, ali poslije jeseni dolazi zima i vrijeme je bilo sve hladnije i hladnije, a počeo je i snijeg padati.

Nakon dugog lutanja, sav promrzao, iscrpljen i gladan, pačić je naišao na malu seosku kućicu. Zavukao se među drva ispred kućice nadajući se da će se tako sakriti od zime, tuđih pogleda i podrugivanja. Tu je ostao nekoliko dana, dok ga nije, promrzloga i izgladnjeloga, pronašla dobra bakica koja je živjela u toj maloj seoskoj kućici.

S bakicom su u kući živjeli njezin unuk, pas i mačak. Ona je nježno uzela pačića u svoje ruke i unijela ga u kuću u kojoj je bilo toplo i koja je bila ispunjena lijepim mirisima, koji su prijali malom praznom stomačiću ružnog pačeta. Čim se malo ugrijao, bakica ga je nahranila i okrijepila toplinom svog doma i svoje dobrote.

Tu je pačić po prvi put osjetio ljubav i toplinu vlastitog doma.

Ali, nisu baš svi u kući voljeli malo ružno pače. Kad je došlo proljeće, mačak više nije mogao prikriti svoju ljubomoru. Jednog je dana tako lukavo prevrnuo vreću brašna da se brašno rasulo po cijeloj kući, a bakica je povjerovala da je to učinilo malo ružno pače. Jako ju je naljutilo što je tako nezahvalan, pa ga je izjurila iz kuće.

Srećom, napolju je bilo ponovo proljeće i sva priroda je blistala od sreće. Jedino je jadno malo ružno pače još uvijek bilo tužno, jer je bilo samo i nevoljeno. Lutao je po ozelenjelim šumarcima i poljanama prekrivenim raznobojnim cvijećem, a prolazeći pored potoka i rječica nije želio ni pogledati u vodu kako ne bi vidio svoj ružni lik na njenoj površini.

I tako, lutajući, slučajno stigne do jezera. A tamo ugleda prekrasne patke, koje baš i nisu bile patke, jer su imale kao snijeg bijelo perje i duge lijepe vratove. Pačić nikada do tada nije vidio labudove i nije znao kako su oni lijepi, pa sav zbunjen uđe u vodu kako bi im prišao bliže i bolje ih pogledao.

Ali tek što je dotaknuo površinu jezera, primijetio je isto tako lijepi bijeli lik kako se odražava na površini vode točno ispred sebe. Iznenadio se, okrenuo se i lijevo i desno kako bi vidio gdje se to skriva taj tako lijepi labud, ali kako u njegovoj blizini nije bilo nikoga, shvatio je da se to njegov lik odražava na površini vode. Bio je toliko zadivljen svojom ljepotom da nije mogao odvojiti pogled od svog lika.

A tada su do njega doplivali drugi bijeli labudovi i radosno ga pozdravili poeželjevši mu dobrodošlicu. Svi su uglas pričali i nitko nikoga nije baš mogao čuti, ali to nije bilo ni važno.

Mali ružni pačić, sada prekrasan bijeli labud, našao je svoj dom i ljubav.

Labudovi su zajedno provodili prekrasne ljetnje dane na jezeru uživajući u međusobnoj ljubavi, poštovanju i razumijevanju. A kada je došla jesen i lišće počelo žutjeti i opadati s drveća, svi su labudovi poletjeli prema jugu u toplije krajeve, na jezero na kojem će provesti zimu.

Dostojanstvenim letom prekrasnih dugih vratova i široko raširenih krila, naš je, nekad mali ružni pačić, a sada prekrasan bijeli labud, nadletio imanje na kojem je rođen. S visine pozdravi mamu Patku i svoje sestre i braću koji su bili toliko zaprepašteni kada su vidjeli tog prelijepog labuda da nisu mogli izustiti ni riječi, a on dostojanstveno nastavi let sa svojom obitelji prema jugu gdje će provesti zimu.


Idućeg proljeća će se vratiti, a vi pogledajte ponekad u nebo, pa kad vidite lijepog bijelog labuda i njegovu obitelj, mahnite mu.

Crvena koka


Mala crvena koka čeprkala po dvorištu i našla zrno pšenice.
- Gledajte, gledajte - veli koka. - Našla sam zrno pšenice. Tko će ga odnijeti u mlin? Bit će kolača.
- Ja ne - veli miš.
- Ni ja - veli patka.
- Onda ću ga odnijeti sama - reče crvena koka. Uzme zrno pšenice i odnese ga u mlin.
- Tko će brašno donijeti kući? - pita koka.
- Ja ne - veli miš.
- Ni ja - veli patka.
- Onda ću ga donijeti sama - veli koka.
- Tko će tijesto umijesiti? - pita koka.
- Ja ne - veli miš.
- Ni ja - veli patka.
- Onda ću ga umijesiti sama - veli koka.
- Tko će peći kolač? - pita koka.
- Ja ne - veli miš.
- Ni ja - veli patka.
- Onda ću ga ispeći sama - veli koka.
- Tko će jesti kolač? - pita koka.
- Ja - veli miš.
- I ja - veli patka.
- Ne vi - reče koka - pojest ću ga sama.

Palčić

Bio jednom jedan siromašan seljak. Sjedio je svake večeri kraj ognjišta i džarao vatru, a žena prela. Tada bi seljak govorio:
– Kako je žalosno što nemamo djece. Kod nas mirno kao u grobu, a u drugim kućama bučno i veselo.
– Da, – govorila je žena i uzdisala – kad bismo imali makar jedno, pa da je kao palac, ja bih bila zadovoljna.

Poslije sedam mjeseci žena rodi dijete, nimalo duže od palca, a oni rekoše:
– Dobili kako i zaželjeli, pa neka bude naše drago dijete.

Zbog malog rasta nazvaše ga Palčić. Premda su ga dobro hranili, dijete ne poraste, već ostade onoliko koliko bješe prvog časa. No, dijete se činilo pametno i uskoro se pokaza da je ono bistro i spretno stvorenjce kome polazi za rukom sve što započne.

Seljak se jednog dana spremi da ide u šumu po drva i reče u sebi: "Kad bih bar imao koga da dotjera kola za mnom."
– Oče, – povika Palčić – ja ću dotjerati kola, možeš se u me pouzdati, biće na vrijeme u šumi.

Čovjek se nasmija i reče:
– E, kad bi to moglo! Ti si premalen da vodiš konja na uzdi.
– To ne smeta, oče, samo ako majka hoće da upregne konja. Ja ću mu sjesti u uho i dovikivati kuda treba ići.
– Dobro, – pristade otac – da pokušamo.

Kad je došlo vrijeme, majka upregnu konja, Palčića stavi konju u uho, a on viknu:
– Điha! Điha!
Konj krenu kao da je kočijaš pravi majstor i povuče kola pravo u šumu. U trenutku kad je mali vikao "Điha, điha" kad su kola ulazila u jednu oštru okuku, naiđoše dva stranca.
– Čovječe, – reče jedan – pa šta je ovo? Kola voze, kočijaš viče konju, a nema ga.
– To nisu čista posla, – reče drugi. – Hajdemo za kolima da vidimo gdje će se zaustaviti.

Kola skrenuše u šumu i to baš prema onome mjestu gdje su sjekli drva. Kad Palčić ugleda oca, povika:
– Vidi, oče, evo mene s kolima, spusti me. Otac lijevom rukom prihvati konja, desnom izvadi sinčića iz uha i on radosno sjede na jednu slamku. Kad stranci ugledaše Palčića, od čuda su zanijemili. Onda jedan pozva drugoga na stranu i tiho reče:
– Ovaj mališan bi mogao da nam donese sreću. Mogli bi ga u nekom velikom gradu pokazivati za novac. Hajde da ga kupimo!

Oni priđoše seljaku i rekoše mu:
– Prodaj nam ovog mališana. Biće mu dobro kod nas.
– Ne, – odgovori otac. – To je moj jedinac, ne bih ga prodao za sve blago ovoga svijeta.
Ali kad Palčić ču da je riječ o prodaji, uspuza se uz očev kaput, stade mu na rame i šapnu na uho:
– Samo ti mene prodaj, oče, ja ću se vratiti.

Tako ga otac prodade onoj dvojici za dobre pare.
– Gdje hoćeš da sjediš? – upitaše ga oni.
– Stavite me na obod šešira. Tamo mogu da šetam naokolo i da promatram okolinu, a pasti neću.

Ljudi mu učiniše po volji, Palčić se oprosti od oca i krenuše. Išli su sve dok se nije smrklo. Tad mališan povika:
– Spustite me dolje, prigustilo mi je.
– Ostani ti lijepo tamo gdje si, – reče onaj na čijem je šeširu sjedio – meni to ništa ne smeta. I ptice mi ponekad urade nešto po šeširu.
– Ne, – reče Palčić – ja znam šta je pristojnost, brzo me spustite dolje.

Čovjek skide šešir i pusti mališana na njivu kraj puta. On skoči i poče puzati po zemlji tamo-amo dok ne nađe mišju rupu i šmugne unutra.
– Laku noć, gospodo, putujte bez mene, – povika iznutra da im se naruga.
Oni potrčaše i počeše gurati štapove u mišju rupu, ali trud im osta uzalud. Palčić se povlačio sve dublje i dublje, pa kad pade noć, oni moradoše kući ljuti i prazne kese.

Kad Palčić vidje da su otišli, izađe iz podzemnog hodnika. "Noću je opasno hodati po oranici", reče on, "možeš slomiti i vrat i nogu!" Srećom, naiđe na praznu puževu kućicu. "Hvala bogu", reče, "tu mogu sigurno provesti noć", i smjesti se unutra. Ali upravo kad je htio zaspati, ču kako prolaze dva čovjeka i
jedan od njih govori:
– Kako bismo samo mogli bogatome popu uzeti novac i srebro?
– To bih ti ja mogao reći, doviknu mu Palčić.
– Šta to bi? – reče jedan lopov uplašeno – čuh da neko govori. Oni zastadoše i osluhnuše, a Palčić ponovo progovori:
– Povedite mene, ja ću vam pomoći.
– A gdje si ti?
– Tražite me pri zemlji i pazite odakle dolazi glas – odgovori on.

Lopovi ga najzad nađoše i podigoše.
– Ti, kepecu jedan, kako ćeš nam ti pomoći? – rekoše oni.
– Slušajte, – odgovori on – ja ću se provući između željeznih šipki u popovu sobu i dodat ću vam što god hoćete.
– Važi – rekoše oni. – Hajde da vidimo što možeš i znaš.

Kad stigoše do popove kuće, Palčić se uvuče u sobu i odmah povika iz sveg glasa:
– Što hoćete? Hoćete li sve što ovdje ima?
Lopovi se uplašiše i rekoše:
– Tiše! Da se tko ne probudi.
Ali Palčić se pravio da ne razumije pa ponovno viknu:
– Što hoćete? Hoćete li sve što ovdje ima?

To začu služavka koja je spavala u susjednoj sobi, uspravi se u krevetu i osluhnu. Ali lopovi koji su se od straha dali u bijeg ponovo se ohrabriše i pomisliše:
– To nas mališa zavitlava.
Oni se vratiše i šapnuše mu:
– De, budi ozbiljan i dodaj nam nešto.

Palčić opet povika iz sve snage:
– Pa ja ću vam sve dodati, samo pružite ruku.
To je sasvim dobro čula služavka koja je iz kreveta osluškivala i potrča na vrata, a lopovi pobjegoše kao da ih goni sam vrag. Pošto nije mogla ništa vidjeti, služavka pođe da upali svjetlo. Tako za njom izađe i Palčić i neprimijećen ode u sjenik. Pošto je sve pretražila i ništa nije našla, služavka leže natrag u krevet misleći da je sanjala otvorenih očiju i ušiju.

Palčić se uspuza uz vlati sijena i nađe sebi lijepo mjesta za spavanje. Mislio je da se tu do jutra odmori, pa da se onda vrati kući svojim roditeljima. Ali još ga je mnogo toga čekalo. Kad se primače zora, služavka ustade da nahrani stoku. Prvo pođe u sjenik i zahvati naramak sijena i to baš onaj u kojem je spavao Palčić. Ali, on spavaše tako čvrsto da ništa nije osjetio niti se probudio sve dok zajedno sa sijenom ne stiže kravi u usta.

– O, Bože, – povika on – kako sam to dospio u mlin?
Ali ubrzo shvati gdje se nalazi pa dobro pripazi da ne padne među zube i ne bude zdrobljen. Tako je morao skliznuti u želudac.
– U ovoj sobici su zaboravili prozore, – reče on – ni sunce ovamo ne dolazi, niti se svjetlo pali.

Smještaj mu se nije nimalo dopao. A najgore je bilo što je kroz vrata dolazilo sve više sijena i postajalo sve tješnje. U velikom strahu on povika što je mogao glasnije:
– Ne donosite više sijena, ne donosite više sijena!

Služavka, koja je upravo muzla kravu, kad ču da neko govori a nikoga ne vidi, i to onim istim glasom koji je noćas čula, trže se i toliko prepade da klonu sa stoličice i prosu mlijeko. Brzo se podiže i trčeći prema gospodaru povika:
– Joj! Gospodine pope, krava je progovorila.
– Ti si poludjela, – odgovori pop, ali ipak pođe u štalu da vidi što je. Kad, samo što je ušao u štalu, Palčić opet povika:
– Ne donosite više sijeno, ne donosite više sijeno.
Uplaši se i pop, misleći da je u kravu ušao zao duh, pa naredi da je zakolju.
Zaklaše je, a želudac u kojem je bio Palčić baciše na đubre. Palčić je mnogo muka imao da se izvuče napolje i baš kad je uspio da promoli glavu, eto nove nesreća: dotrča gladan vuk i u jedan zalogaj proguta čitav želudac. Ali Palčić nije gubio hrabrost. "Možda ću se", mislio je, "moći sporazumjeti s vukom", i doviknu mu iz stomaka:
– Dragi vujo, ja znam gdje ima divne hrane.
– Gdje to? – upita vuk.
– U jednoj kući, uvući ćeš se kroz dimnjak i naći kolača, slanine i kobasica koliko god hoćeš.
I on mu točno opisa kuću svoga oca.

Vuku nije trebalo ponavljati. On se noću uvuče kroz dimnjak, uđe u ostavu i naždera se do grla. Kad se zasitio, htjede izaći, ali je bio toliko nabrekao da istim putem više nije mogao napolje. Palčić je s tim i računao, pa sad poče da vrišti u njegovom stomaku. Cičao je i podvriskivao koliko god je mogao.

– Smiri se, – zaškripi vuk zubima – probudit ćeš ljude.
– Da ne bi, – reče mališan – ti si se sit najeo, hoću i ja da se veselim. Pa opet poče vikati iz sve snage. Od te buke se najzad probudiše njegov otac i majka, potrčaše do ostave i proviriše kroz pukotinu. Kad vidješe da je unutra vuk, otrčaše da donesu sjekiru i kosu.

– Ti stani iza mene, – reče čovjek kad uđoše u sobicu – ako od mog udarca ne bude mrtav, treba ti da ga udariš i da ga rasiječeš.
Palčić ču glas svoga oca i povika:
– Dragi oče, ja sam ovdje, evo me u vukovom trbuhu. A otac reče sav sretan:
– Hvala Bogu, vratilo nam se naše drago dijete!
On reče ženi da ostavi kosu da ne bi povrijedila Palčića, pa zamahnu i udari vuka po glavi tako snažno da se odmah mrtav sruši. Poslije toga potražiše nož i makaze, razrezaše mu trbuh i izvukoše mališana napolje.

– Ah, – reče otac – mnogo smo se brinuli za tebe! Gdje li si sve bio?
– Ah, oče, bio sam u mišjoj rupi, u kravljem želucu, u vukovom trbuhu. Ali sad ostajem kod vas.
– A mi te više nećemo prodati ni za sva blaga ovoga svijeta – rekoše roditelji milujući i ljubeći svog dragog Palčića. Oni mu dadoše da jede i pije i napraviše mu novo odijelo, jer se staro na putu pocijepalo.

Repa



Posijao djed repu. Izraste repa golema, pregolema.

Stade djed repu čupati iz zemlje: povuci, potegni, iščupati ne može.

Pozove djed u pomoć baku.

Baka za djeda, djed za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu.

Pozove baka u pomoć unuku.

Unuka za baku, baka za djeda, djed za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu.

Pozove unuka u pomoć psića Žuću.

Žućo za unuku, unuka za baku, baka za djeda, djed za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu.

Pozove Žućo u pomoć macu.

Maca za Žuću, Žućo za unuku, unuka za baku, baka za djeda, djed za repu: povuci, potegni, iščupati ne mogu.

Pozove maca u pomoć miša.

Miš za macu, maca za Žuću, Žućo za unuku, unuka za baku, baka za djeda, djed za repu: povuci, potegni, iščupaju repu !

Maca Papučarica

Maca papučarica (Ela Peroci)

U MALOM selu su malene kućice i u svakoj ima djece u šarenim košuljicama sa crvenim i plavim papučicama na nogama. U tom selu vlada lijepi red. Sve kuće su bijele, svi krovovi na kućama crveni, svi prozori zelenih kapaka. Dvorišta su očišćena i cesta je ravna. Sve je u najljepšem redu, samo su djeca neuredna. Navečer prije spavanja, nitko ne sprema papučice. Narednog dana traže ih pod stolom, iza peći, na stepenicama, u kolicima, među drvećem, u džepu očeva kaputa i poslije dugog traženja nađu jednu papuču u kuhinji, drugu u sobi. Jadnog jutra kada su već u svim kućama, u malom selu spremali doručak i djeca se budila, mali Ivica je uzalud tražio svoje papuče.

- Mama, gdje su moje papuče? - pitao je.
- Ako ih nisi spremio sinoć, odnijela ih je maca - odgovorila je mama.
- Mama, gdje su moje papuče? - vikala je Slavica u susjednoj kući.
- Ako ih nisi sinoć spremila, odnijela ih je maca. - rekla je mama.
- Mama, gdje su moje papuče? - pitao je Tončić u trećoj kući.
- Maca ti ih je odnijela, jer ih nikad ne spremaš! - odgovorila je mama.
- Mama, gdje su moje papuče? - upitala je Tonka.
- Maca ih je odnijela. - odgovorila je mama.

Cijelo selo je mirisalo na slatku kavu, a djeca su bila gladna. Bosi su posjedali za stol, napili se tople kave, a zatim je Ivan stao na prag kuće i zavikao preko ceste:
- Slavice, dođi k meni!

Slavica je potrčala na prag i rekla:
- Rado bih došla k tebi, ali ne mogu. Maca mi je odnijela papuče.
- Tončiću! - zvali su Ivica i Slavica - Dođi k nama!

Tončić je također dotrčao na prag kuće i odgovorio:
- Maca mi je odnijela papuče!

I Tonka je došla bosa na kućni prag. I njoj je maca odnijela papuče. U svim kućama su otvarali vrata i sva djeca su na prag dolazila bosa.
- Maca mi je odnijela papuče! - govorili su jedno drugom.

Skakutali su s jedne noge na drugu, jer im je bilo hladno. Ubrzo je zasjelo sunce i djeci je bilo toplo. Bosi i u šarenim košuljicama otišli su na cestu.
Pitali su se:
- Kuda je maca odnijela naše papuče?
- Potražimo Macin dom. - rekao je mali Jure.

Otišli su. Sišli su sa ceste i išli po rosnoj travi. Stigli su do šume i išli sve dalje, dalje. Išli su po mahovini, slušali pjevanje ptica između granja, tražili Macin dom. Usred šume našli su bijelu kućicu sa crvenim krovom. Prozori su bili puni ruža, a na vratima je bio natpis -

MACA PAPUČARICA

Maca je čula djecu i otvorila im vrata.
- Draga djeco, što želite?
- Papuče! - molila su djeca.

Sve ih je pozvala u kućicu. U kućici su bile police, a na policama plave i crvene papučice. Kakav red je bio u kućici! Djeca su se divila.
- Neka svatko uzme svoje papuče. - rekla je Maca Papučarica.
Ali to nije bilo lako. Papučice su bile očišćene i zakrpane. Sva istrgnuta dugmad bila su ponovo prišivena. Djeca su ih jedva prepoznala. Luka, najmanji od sve djece nije pronašao svoje papučice i bio je jako tužan.
- Kad padne snijeg, sašit ću ti nove papučice! - obećala mu je.
To su čula i druga djeca. Svi su se okrenuli i molili:
- I meni! I meni!
Maca Papučarica im je mahnula rukom i rekla:
- I vama ću ih sašiti!

Zatvorila je kućicu i promatrala kroz prozor kako djeca u šarenim košuljicama, u crvenim i plavim papučicama žure kući. Posljednji je trčao Luka. Luki će sašiti najtoplije papučice preko gležnjeva. Ivici takve da će ih moći nositi kad radi gimnastiku. Papučice male Slavice biti će lijepe kao mamine. Tončiću koji gubi svako dugme, moram sašiti papučice bez dugmadi. A drugoj djeci? Svakome onakve kakve najviše želi. Eh, tako ću svima ugoditi! - razmišljala je Maca Papučarica kad je gledala za njima. Zatim je zatvorila prozor i zaspala. Danas pada snijeg i Maca Papučarica šije papučice za djecu iz malog sela. Postavit će ih zečjom kožom da budu mekše.

Tko zna hoće li ih djeca spremati prije spavanja?

(Preuzeto s ovog mjesta)

Ježeva kućica

Ježeva kućica (Branko Ćopić)

SLAVNI LOVAC

Po šumi,
širom,
bez staze,
puta,
Ježurka Ježić
povazdan luta.
Lovom se bavi,
često ga vide,
s trista kopalja
na juriš ide.
I vuk,
i medo,
pa čak i ovca,
poznaju ježa,
slavnog lovca.
Jastreb ga štuje,
vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka
po svu noć sanja.
Pred njim,
dan hoda,
širi se strava,
njegovim tragom
putuje slava.


LIJINO PISMO

Jednoga dana,
vidjeli nismo,
Ježić je,
kažu,
dobio pismo.
Medeno pismo,
pričao meca,
stiglo u torbi
poštara zeca.
Adresa kratka,
slova k'o jaja:
"Za druga
Ježa
Na kraju gaja"
U pismu piše:
"Ježurka,
brate,
sanjam te često
i mislim na te.
Evo ti pišem
iz kamenjara
guskinim perom.
Divno li šara!
Dođi na ručak
u moju logu,
požuri samo,
ne žali nogu.
Sa punim loncem
i masnim brkom
čekat ću na te,
požuri trkom.

Nježno te grli
medena lica
i pozdrave šalje
lisica Mica."
Jež se veseli:
Na gozbu, veli,
tu šale nema,
hajd da se sprema.
Ježurka Ježić
lukavo škilji,
pregleda bodlje
i svaku šilji.
Ako bi usput
došlo do boja,
nek bude spremna
obrana moja.
Sunčani krug se
u zenit dig'o
kad je Ježurka
do lije stig'o.
Pred kućom-logom,
kamenog zida,
Ježurka Ježić
svoj šešir skida,
klanja se,
smješka,
kavalir pravi,
biranom frazom
lisicu zdravi:

KOD LIJINE KUĆE

Dobar dan,
lijo,
vrlino čista,
klanjam se tebi,
sa bodlja trista.
Nek perje pjetla
krasi tvoj dom,
kokoš nek sjedi
u loncu tvom!
Guskino krilo
lepeza tvoja,
a jastuk meki
patkica koja.
Živjela vječno
u miru,
sreći,
nikada lavež
ne čula pseći.
I još ti ovo
na kraju velim:
ja sam za ručak
trbuhom cijelim!
Otpoče ručak
čaroban,
bajni.
I jež
i lija
od masti sjajni.
Jelo za jelom
samo se niže,
Ježurka često
zdravicu diže:
u zdravlje lije
i njene kuće,
za pogibiju
lovčeva Žuće.
Niže se ručak
četverosatni,
zategnu trbuh
k'o bubanj ratni.

NOĆ

Evo i noći,
nad šumom cijelom
nadvi se suton
sa modrim velom.
Promakna samo
leptirić koji
i vjetar noćnik
listove broji.
Utihnu šuma,
nestade graje,
mačaka divljih
oči se sjaje.
Skitnica svitac
svjetiljku pali,
čarobnim sjajem
putanju zali.
A sova huknu
svoj ratni zov:
Drž'te se,
ptice,
počinje lov!

RASTANAK

Ježić se diže,
njuškicu briše.
Ja moram kući,
dosta je više.
Dobro je bilo,
na stranu šala,
lisice draga,
e, baš ti hvala.
Moja je kuća
čvrsta k'o grad,
prenoći u njoj.
Kuda ćeš sad?
Tako ga lija
za konak sladi,
a jež se brani,
šta da se radi:
Zahvaljujem se
pozivu tvom,
al' mi je draži
moj skromni dom!
Ostani, kume,
lija sve guče,
moli ga,
zove,
za ruku vuče.
Al' jež,
tvrdoglav,
osta pri svom.
Draži je meni
moj skromni dom!
Šušteći šumom
jež mjeri put,
kroz granje mjesec
svijetli mu put.
Ide jež,
gunđa,
dok zvijezde sjaju:
Kućico moja
najljepši raju!

POTJERA

Ostade lija,
misli se:
Vraga,
što mu je kuća
toliko draga?
Kad Ježić tako
žudi za njom,
bit' će to,
bogme,
bogati dom.
Još ima,
možda,
od perja pod,
pečene ševe
krase mu svod.
Ta kuća,
vjeruj,
obiljem sja.
Poći ću,
kradom,
da vidim ja.

VUK

Požuri lija,
nečujna sjena,
paperje meko
noga je njena.
Dok juri tako
uz grobni muk,
pred njom,
na stazi,
stvori se vuk.
Grrrr,
kuda žuriš,
kaži-der lovcu;
možda si,
negdje,
pronašla ovcu?
Idem da doznam
lija sve duva
zašto jež kuću
toliko čuva.
Eh, kuća.
trice!
Veli vuk zao.
Ta ja bi svoju
za jagnje dao!
Poći ću s tobom,
jer volim šalu,
hoću da vidim
ježa
budalu!

MEDO

Dok jure dalje
brzo k'o strijela,
srete ih medo,
prijatelj pčela.
Sumljiva žurba
medo ih gleda
možda ste našli
jezero meda?
Ne, nego maštu
golica moju,
zašto jež voli
kućicu svoju.
Kućica,
glupost!
Moje mi njuške,
svoju bih dao
za gnjile kruške.
Za satić meda
dat' ću je svakom!
Govori medo
na jelu lakom.
Poći ću s vama,
jer volim šalu,
hoću da vidim
ježa
budalu!

DIVLJA SVINJA

Sve troje jure
k'o divlja rijeka,
odjednom
evo
kaljuga neka.
Divlja se svinja
u njoj banja,
pospano škilji
i jelo sanja.
Hr-nji, junaci,
sumnjiva trka,
negdje se,
valjda,
bogovski krka?!
Poskoči svinja
uz mnogo graje,
a vuk joj nato
odgovor daje:
Tražimo razlog,
blatnjava zvijezdo,
zašto jež voli
rođeno gnijezdo!
Rođeno gnijezdo!
Tako mi sala,
za pola ručka
ja bih ga dala!
Poći ću s vama,
jer volim šalu,
hoću da vidim
ježa
budalu!

PRED JEŽEVOM KUĆICOM

Svi jure složno
ka cilju svom,
kuda god prođu
prasak
i lom!
Pristigli ježa,
glede:
on stade
kraj neke stare
bukove klade.
Pod kladom rupa,
tamna i gluha,
prostirka u njoj
od lišća suha.
Tu Ježić uđe,
pliva u sreći,
šušti i pipa
gdje li će leći.
Namjesti krevet,
od pedlja duži,
zijevnu,
pa leže
i noge pruži.
Sav blažen,
sretan,
niže bez broja:
Kućico draga,
Slobodo moja!
Palato divna,
drvenog svoda,
kolijevko meka,
lisnatog poda,
uvijek ću vjeran
osati tebi,
nizašto ja te
mijenjao ne bi'!
U tebi živim
bez brige,
straha
i branit ću te
do zadnjeg daha!

TRI GALAMDŽIJE

Medvjed i svinja
i s njima vuja
grmnuše gromko
prava oluja:
Budalo ježu,
bodljivi soju,
zar tako cijeniš
straćaru svoju?!
Koliba tvoja
prava je baba,
krov ti truo,
prostirka slaba.
Štenara to je,
tijesna,
i gluha,
sigurno u njoj
imaš i buha!
Kućicu takvu,
hvališo mali,
za ručak dobar
svakom bi dali!
Rekoše tako
njih troje, ljuti,
dok mudra lija
po strani šuti.

JEŽEV ODGOVOR

Diže se Ježić,
oči mu sjaje,
gostima čudnim
odgovor daje:
Ma kakav bio
moj rodni prag,
on mi je ipak
mio i drag.
Prost je i skroman,
ali je moj,
tu sam slobodan
i gazda svoj.
Vrijedan sam,
radim,
bavim se lovom
i mirno živim
pod svojim krovom.
To samo hulje,
nosi ih vrag
za ručak daju
svoj rodni prag!
Zbog toga samo,
lude vas troje,
čestite kuće
nemate svoje.
Živite,
čujem,
od skitnje,
pljačke
i svršit ćete
naopačke!
To sluša lija,
pa sudi zdravo:
Sad vidim i ja,
jež ima pravo!
To reče, klisnu
jednom ćuviku,
a ono troje
digoše viku:
Jež nema pravo,
nastranu šala;
a i ti,
lijo,
baš si budala!

KRAJ

Šta dalje bješe,
kakav je kraj?
Pričat ću i to,
potanko, znaj.
Krvnika vuka,
jadna mu majka,
umlati brzo
seljačka hajka.
Trapavog medu,
oh, kuku,
lele,
do same smrti
izbole pčele.
I divlja svinja
pade k'o kruška,
smače je zimus
lovačka puška.
Po šumi, danas,
bez staze,
puta
Ježurka Ježić
lovi i luta.
Vještak i majstor
u poslu svom,
radi i čuva
rođeni dom.

(Preuzeto s ovog mjesta)

Matovilka

U davno doba živjeli muž i žena. Dugo su i uzaludno željeli dijete. Napokon se njihova želja ispunila. Nestrpljivo su očekivali dan rođenja djeteta. I dok su dani polako prolazili, majka je sjedila kraj prozora i promatrala prekrasan vrt. Bio je to vrt vještice – čarobnice.

Jednog dana žena opazi gredicu sočnog, zelenog matovilca. Poželi ga i zatraži od svog muža da joj ga donese, kako god zna.

Noću, da ga zla vještica ne vidi, muž krišom nabra punu korpu matovilca. Žena se obradova i brzo pojede matovilac. Opet je nesretni muž, krišom, noću, pošao u vještičin vrt. Odjedanput, pred njim se stvori bijesna vještica. Vikala je, prijetila, a čovjek joj pričao o želji svoje žene, o djetetu koje očekuju i molio je za milost. Vještica pristade da ga pusti i da mu da matovilac, ali mu reče da joj mora dati dijete kada se rodi.

U strahu, željan da što prije ode iz vrta zle vještice, čovjek na sve pristade. Uskoro su čovjek i žena dobili djevojčicu. Najljepšu na svijetu. Ali se ne stigoše obradovati. Vještica se odmah pojavi, uze dijete i odvede ga sa sobom. Nazvala ju je Matovilka i brinula se o njoj s puno ljubavi.

Kad je Matovilka navršila dvanaest godina, vještica je zaključa u kulu bez vrata i prozora. U toj kuli samo je jedan mali prozor otvarao djevojčici vidik u svijet. Kroz taj prozor ulazila je i svjetlost dana i mrak noći.

Na kuli opake vještice nije bilo ni vrata ni stepenica. Dijete je tu odraslo. Postalo djevojka duge zlatne kose. Nikoga nije poznavala, nikoga nije viđala osim stare vještice.

Kad bi vještica htjela da je vidi, stala bi pod kulu i naredila: – Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu. Matovilka bi tako uradila, a vještica bi se uz kosu popela, a kasnije niz kosu i spustila.

Jednog dana, jahao je šumom mladi kraljević. Začudi se kada u samoći daleke šume začu pjesmu. Idući za glasom pjesme, kraljević dođe pred usamljenu kulu. Ali vidje da nema vrata, pa ma koliko je želio da vidi tko pjeva, on odjaha. Očaran pjesmom, vratio se već sljedećeg dana. I tako je, iz dana u dan, stajao pred kulom i slušao Matovilkinu pjesmu.

Jednog dana, dok je slušao, vidje kako dolazi stara vještica, pa se sakri, a ona naredi: – Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu!

Mladić vidje kako se vještica penje i kako odlazi. Zatim, oponašajući vještičin glas i on zatraži: – Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu! Djevojka posluša i kraljević se pope. Čim se vidješe, zavolješe se. Dugo su pričali u tišini kule. Mladić obeća da će se sljedeće noći vratiti s ljestvama niz koje će oboje sići i pobjeći zloj vještici. Ali je Matovilka bila naivna i nepromišljena.

Kad sljedećeg dana dođe vještica, djevojka je upita: – Kako to da mi je kosi teže kada se ti penješ nego mladi kraljević? Vještica se strašno razljuti. Krila je Matovilku, čuvala je samo za sebe, a sada je shvatila da je prevarena.

Uze makaze, odreza zlatnu kosu Matovilke i pomoću svojih čarolija prenese djevojku u pustinju na kraj svijeta. Zatim se vrati u kulu i stade čekati. Kad dođe noć, dojaha kraljević: – Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu. Vještica uhvati čvrsto jedan kraj odrezanih vitica, a drugi spusti niz kulu. Kraljević se pope i na svoj užas ugleda na prozoru ružno lice i dva grabljiva oka stare vještice. Rugala mu se i smijala: – Nema više Matovilke i tebe više neće biti!

I nasrnu na jadnog mladića. On pade na oštro trnje u podnožju kule. Obnevidio, očajan i nesretan, uzjaha svoga konja. Lutao je po svijetu tražeći Matovilku.

Prolazile su godine. Ni jednog trena slijepi mladić nije zaboravio pjesmu djevojke iz kule. A onda, jednog dana, mladić stiže u pustinju na kraj svijeta, i ču Matovilkinu pjesmu. Zovnu je po imenu. Plačući, djevojka je grlila i milovala lice mladog kraljevića.

I gle čuda! Kad na slijepe oči mladićeve padoše suze djevojačke, on ponovno progleda. Odvede Matovilku u svoj dvor gdje su živjeli dugo, dugo. A za zlu vješticu nikad se više ništa nije čulo.

Vjerni Ivan

Jacob i Wilhelm Grimm

Živio jednom neki kralj, koji je bio star i bolestan; misleći da će mu postelja, na kojoj je ležao, biti samrtnička, reče:

- Neka k meni dođe vjerni Ivan.

Vjerni Ivan bijaše mu najdraži sluga, a nazivao se tako, jer mu je za čitava života bio vjeran. Kad je on došao k postelji, kralj mu reče:

- Predragi Ivane, osjećam da mi se približava konac, i ni za što me više briga ne mori, nego za moga sina; još je mlad, pa ne zna uvijek šta će i kako će; ako mi ne obećaš da ćeš ga svjetovati u svemu, što mu je potrebno znati, i da ćeš mu biti poočim, neću moći mirno očiju zaklopiti.

- Neću ga ostaviti - odgovori vjerni Ivan. - Služit ću mu vjerno, pa makar me i života stajalo.

- Mogu, dakle, spokojno i mirno umrijeti. Poslije moje smrti - nastavi kralj - pokaži mu čitave dvore, sve sobe i dvorane, podrume, pa i sve blago, što se u njima nalazi; no zadnju prostoriju u dugome hodniku ne treba mu pokazati, jer tamo je sakrivena slika kraljevne od zlatnoga krova. Ako ugleda tu sliku, obuzet će ga silna ljubav prema njoj, onesvijestit će se i u veliku će pogibelj zbog nje zapasti; čuvaj mi ga od toga.

Kad je nato vjerni Ivan još jedamput stisnuo kralju ruku, umiri se starac, položi glavu na jastuk i umre. Čim su staroga kralja sahranili, ispripovjedi vjerni Ivan mladome kralju šta je njegovu ocu na samrti obećao, i završi:

- Hoću da se toga savjesno držim, i bit ću ti vjeran, kao što sam bio njemu, pa makar me života stajalo.

Kad je minula žalost, vjerni Ivan reče mladome kralju:

- Vrijeme je da vidiš svoju baštinu; pokazat ću ti tvoje očinske dvore.

Vodio ga je svuda, tamo-amo, i pokazao mu sva bogatstva i krasne dvorane; samo nije otvorio prostorije, gdje se nalazila opasna slika. Bila je tako postavljena, da bi udarila u oči, čim bi se otvorila vrata, a izrađena divno, kao da je živa i kao da nema ništa milije i ljepše na svem svijetu. No mladi je kralj dobro opazio, da vjerni Ivan kraj jednih vrata samo prolazi, pa mu reče:

- Zašto mi nećeš da otvoriš ova vrata?

- Ima tu nešto, od čega bi se uplašio.

- Vidio sam čitave dvore - kralj će na to - pa želim također znati, šta tude ima. - Priđe i htjede silom otvoriti vrata. No vjerni mu Ivan to spriječi i upozori ga:

- Obećao sam tvome ocu na samrti da nećeš vidjeti šta je u ovoj prostoriji; mogla bi snaći velika nesreća i tebe i mene.

- O ne! - prigovori kralj. - Ako me ne pustiš unutra, bit će to moja sigurna propast; ne bih imao mira ni danju ni noću, dok ne vidim vlastitim očima. Neću se maknuti odavle, dok mi ne otvoriš.

Kad je vjerni Ivan vidio da nema druge, teška srca i uzdišući pronađe ključ u velikom svežnju. Kad je otvorio vrata, uđe prvi: kanio je sliku prikriti, kako je kralj ne bi opazio. Ali šta mogaše? Kralj se izdigne na prste i pogleda mu preko ramena, pa kad vidje sliku djevojke, divne i u sjaju zlata i dragog kamenja, onesvijesti se. Vjerni ga Ivan digne, odnese u njegovu postelju i pomisli: »Evo nesreće! Gospode Bože, šta će biti!« I krijepijaše kralja vinom, dok ne dođe k sebi. Kad se kralj osvijesti, prve mu riječi bijahu:

- Ah, tko je na onoj lijepoj slici?

- To je kraljevska kći od zlatnoga krova - objasni mu vjerni Ivan.

- Moja ljubav prema njoj - nastavi kralj - tako je velika, da to ne bi moglo iskazati ni sve lišće na drveću, kad bi se pretvorilo u jezike. Život ću svoj dati, samo da je zadobijem. Ti si moj prevjerni Ivan, ti ćeš mi pomoći.

Vjerni je Ivan dugo promišljao, kako da počne, jer smatraše za teško i samo doći pred kraljevsku kćer. Napokon izmisli sredstvo i priopći ga kralju.

- Sve što kraljevska kći posjeduje, sve je od zlata: stolovi, stolice, zdjele, pehari, lončići i sve pokućtvo; u tvojoj riznici ima pet tovara zlata: daj jedan tovar zlatarima u svome kraljevstvu, da ga prerade u različito suđe i oruđe, svakojake ptice, divljač i čudesne životinje. To će joj se svidjeti. Poći ćemo s time tamo, da pokušamo sreću.

Kralj pozove sve zlatare kraljevstva; noću i danju moradoše raditi, dok ne izradiše prekrasne stvari. Kad sve to ukrcaše na lađu, preodjene se vjerni Ivan u trgovačke haljine, a i kralj morade isto tako učiniti, da ga nitko ne prepozna. Zatim plovljahu morem, sve dok ne stigoše do grada, u kojem življaše kraljevna od zlatnoga krova.

Vjerni Ivan upozori kralja, da ostane na lađi i da čeka:

- Možda ću kraljevsku kćer dovesti ovamo, a ti se, kralju, pobrini, da bude sve u redu; neka se zlatno posuđe izloži i čitava lađa uresi. - Zatim odabere različitih zlatnih predmeta, stavi ih u svoju pregaču, siđe s lađe i zaputi se pravo u kraljevske dvore. Kad je stupio na dvorište, opazi lijepu djevojku sa dva zlatna čabra gdje stoji kraj zdenca i zahvaća vodu. Upravo je htjela odnijeti blistavu vodu i već se okrenula, kadli ugleda strana čovjeka te ga zapita, tko je.

- Ja sam trgovac - odgovori Ivan, te otvori svoju pregaču i dade djevojci da zaviri.

- Ah, krasnih li zlatnih nakita! - usklikne ona, pa spusti čabre na zemlju i stane promatrati jedan nakit za drugim. - To bi morala vidjeti kraljevska kćer - reče djevojka. - Ona silno voli zlatne nakite, sve će to ona kupiti. - Vjernoga Ivana uze za ruku i odvede u dvore. Bijaše to, naime, sobarica.

Kad kraljeva kći pogleda nakite, obradova se i reče:

- Sve je tako lijepo izrađeno, sve ću kupiti.

- Ja sam samo sluga bogata trgovca - upozori vjerni Ivan. - Što ovdje imam, ne može se ni usporediti s onim što moj gospodar ima na lađi, a to je najdragocjenija umjetnina, koja je igda izrađena u zlatu.

Kraljevska kći zaželje, da sve donesu k njoj, no vjerni Ivan reče:

- Toga ima toliko da bi trebalo više dana, dok se donese, i toliko dvorana, gdje bi se sve to smjestilo, da vaša kuća ne bi dostajala.

Time njezina radoznalost i želja bjehu još većma potaknute, te ona napokon usklikne:

- Povedi me na lađu, hoću da idem i razmotrim blago tvoga gospodara.

Vjerni je Ivan odvede na lađu sav radostan; kad je kralj ugleda, uvjeri se da je njezina ljepota još veća, nego što je slika prikazuje; učini mu se kao da će mu srce pući. Uspne se ona u lađu, i kralj je uvede; a vjerni Ivan ostade kod kormilara i zapovjedi mu da se otisnu na more:

- Razapnite sva jedra, neka lađa poleti poput ptice zrakom.

Kralj joj je, međutim, pokazivao u lađi zlatno suđe, svako napose, zdjele, pehare, lončiće, divljač i čudovišne životinje. Prošlo je mnogo vremena dok je sve razmotrila, te u svojoj radosti nije opazila da je lađa otplovila. Pošto je i posljednji nakit razmotrila, zahvali trgovcu i htjede kući, ali kad bi na rubu lađe, vidje da je daleko od kopna, na pučini morskoj, i da lađa s punim jedrima odmiče!

- Ah! - poviče uplašena. - Prevariše me, ugrabiše, u trgovčevoj sam vlasti; najradije bih umrla!

Kralj je uzme za ruku te će pomirljivo:

- Nisam ja trgovac; ja sam kralj i nisam neznatnijega roda od tebe, a što sam te lukavstvom odveo, dogodilo se to od prevelike ljubavi prema tebi. Kad sam prvi put vidio tvoju sliku onesvijestio sam se.

Čuvši to kraljevska se kći umiri, i srce joj bude dobrohotno prema njemu, te pristade da mu bude žena.

Dok su plovili pučinom morskom, vjerni je Ivan sjedeći na pramcu svirao. Najednom opazi u zraku tri gavrana. Prestane svirati, da prisluhne, šta ptice između sebe razgovaraju; njemu je to bilo dano.

- Gle kako vodi kući kraljevnu od zlatnoga krova - progovori prvi gavran.

- Da - drugi će - ali još nije njegova.

- Njegova je! - reče treći. - Sjedi kod njega u lađi.

- Šta mu to vrijedi - opet će prvi. - Kad se iskrcaju, dotrčat će mu ususret lisast konj, i on će htjeti da na njega uzjaše, pa ako to učini, odjurit će s njime u zračne visine, te nikad više neće vidjeti svoje djevojke.

- Zar tu nema pomoći? - zapita drugi.

- Ima. Ako tko drugi brže bolje uzjaše, izvadi pušku što se nalazi u bisagama, i ubije konja, mladi će se kralj spasiti. Ali tko to zna! Ako tko i zna, pa mu to kaže, skamenit će se od nožnih prstiju do koljena.

- A ja znam još više - doda drugi. - Ako onaj konja i ubije, opet kralj neće dobiti svoje zaručnice; kad zajedno dođu u dvore, bit će tamo u zdjeli izvještačena svadbena košulja, naoko kao da je satkana od srebra i zlata, dok je to zapravo sumpor i smola; pa ako je obuče, izgorjet će od nje sve do kosti.

- Zar tu nema pomoći?

- Ima - odgovori drugi. - Ako tko rukavicama uzme košulju i baci je u vatru da izgori, mladi će se kralj spasiti. Ali šta to pomaže! Ako netko i zna, pa mu kaže, skamenit će se po sredini od koljena do srca.

- Ja znam još više; bude li svadbena košulja i spaljena, mladi kralj neće još imati svoje zaručnice; kad se nakon svadbe započne ples, pa i mlada kraljica zapleše, iznenada će poblijedjeti i kao mrtva pasti, i ako je tkogod ne digne i iz desne dojke tri kapi krvi ne isiše, pa opet ispljune, umrijet će. Ako pak to oda onaj tko zna, skamenit će mu se čitavo tijelo od glave do pete.

Pošto su gavrani završili razgovor, odletješe svojim putem. Vjerni je Ivan sve dobro razumio; od toga časa bude šutljiv i žalostan, jer zataji li svome gospodaru što je čuo, bit će nesretan; ako mu pak povjeri, izgubit će život. Napokon reče sam u sebi: »Hoću da spasim svoga gospodara, pa makar i sam poginuo.«

Kad su se iskrcali, dogodi se kako je gavran prorekao: dojuri krasan lisast konj.

- Vrlo dobro! - reče kralj. - Ovaj će me odnijeti u moje dvore. - I već htjede uzjahati, ali ga vjerni Ivan preteče, baci se brže bolje na konja, izvadi pušku iz bisaga i ubije ga. Ostali kraljevski sluge, koji, dakako, nisu bili skloni vjernome Ivanu, poviču nato:

- Koje li sramote, ubiti tu lijepu životinju, što je trebala da kralja odnese u njegove dvore!

- Šutite! - prekine ih kralj. - Pustite ga, to je moj prevjerni Ivan; tko zna, zašto je to!

Zatim stignu u dvore, a kad tamo, ono u dvorani zdjela: u njoj izvještačena svadbena košulja, naoko kao satkana od zlata i srebra. Mladi kralj priđe i već je htjede dohvatiti, no vjerni ga Ivan odgurne, dohvati je rukavicama i brže bolje baci u vatru, da izgori.

- Vidite li - stanu mrmljati ostali sluge - eto, spalio je i kraljevu svadbenu košulju.

- Tko zna, zašto je to dobro - opravdavaše kralj. - Pustite ga: to je moj prevjerni Ivan.

Napokon stanu slaviti svadbu; ples se započne, pojavi se zaručnica a vjerni Ivan pozorno joj promatraše lice. Kraljica iznenada problijedi i onesvijesti se. Vjerni Ivan brže skoči k njoj, digne je i odnese u sobu, položi je, klekne i isiše tri kapi krvi iz njezine desne dojke, pa ispljune. Kraljica naskoro opet stane disati i oporavi se. Ali mladi kralj, koji je sve to pažljivo pratio, nije znao zašto je vjerni Ivan tako učinio, pa se razljuti i poviče:

- Bacite ga u tamnicu!

Sutradan bi vjerni Ivan osuđen i odveden na stratište, pa kad već stajaše pod vješalima, progovori:

- Svatko, tko treba da umre, smije prije svoga smaka još jedamput govoriti; imam li i ja to pravo?

- Da! - reče kralj. - Slobodno ti je!

- Ja sam nepravedno osuđen, a bio sam ti uvijek vjeran - izjavi vjerni Ivan, pa ispripovjedi kako je na moru slušao razgovor gavrana i kako je sve morao učiniti da spasi svoga gospodara.

- O moj, prevjerni Ivane! - kralj će sažalno. - Milost, milost! Dovedite ga!

Ali kad izgovori posljednju riječ, pade vjerni Ivan mrtav i skameni se. Zbog toga su kralj i kraljica mnogo tugovali.

- Ah, kako li sam veliku vjernost tako rđavo nagradio! - uzdahne kralj. I zapovjedi da se kameni lik digne i postavi u spavaonicu kraj njegove postelje. Kad god bi ga pogledao, zaplakao bi i rekao: »Ej, da te mogu opet oživiti, moj prevjerni Ivane!«

Minulo nekoliko vremena, kraljica rodila blizance, dva sinčića; oni rasli i na radost joj bili. Kad je kraljica jednoga dana bila u crkvi, a oboje djece ostalo kod oca i igralo se, ražalošćeni kralj pogleda kameni lik, uzdahne i povikne:

- Ej, da mi te je opet oživiti, moj prevjerni Ivane!

Uto progovori kamen:

- Možeš me oživiti, ako želiš žrtvovati što ti je najmilije.

- Sve ću za tebe dati - usklikne kralj - što god imam.

- Ako svojoj djeci vlastitom rukom odsiječeš glavu i njihovom krvlju mene svega namažeš, opet ću oživjeti.

Kad je kralj čuo da bi morao vlastitu predragu djecu ubiti, uplaši se; ali kad je pomislio na veliku vjernost i na to da je vjerni Ivan za nj umro, trgne mač i odsiječe djeci glavu. Kad je njihovom krvlju namazao sav kamen, vrati se život, i vjerni Ivan stajaše opet pred njim čil i zdrav.

- Tvoja vjernost - progovori Ivan - ne smije ostati nenagrađena. - Uzme dječje glave, nasadi ih i namaže dječjom krvlju; djeca učas ožive, stanu skakati i igrati se, kao da im se ništa nije dogodilo.

Kralj se silno obradovao, a kad je vidio kraljicu gdje dolazi, sakrije vjernoga Ivana i oba djeteta u veliki ormar. Uto stigne kraljica, a kralj je zapita:

- Jesi li molila u crkvi?

- Da - odgovori ona - ali neprestano sam mislila na vjernoga Ivana, koji je našom krivicom tako unesrećen.

- Draga ženo - na to će kralj - mi bismo mu mogli život vratiti, ali uz gubitak naših obaju sinčića; njih moramo žrtvovati.

Kraljica poblijedi, i srce joj zadršće od straha, no ipak s prijegorom izusti:

- Mi mu dugujemo zbog njegove velike vjernosti.

Kralj se uzraduje kad je vidio da mu žena misli kao što je i on mislio, pa otvori ormar, izvadi djecu i vjernoga Ivana te reče:

- Bogu hvala; njega smo spasili, i sinčići su opet s nama. - Ispripovjedi joj, kako se sve to dogodilo.

Otada življahu zajedno u sreći i blaženstvu sve do svoje smrti.

Mudri ljudi

Jacob i Wilhelm Grimm

Jednoga dana neki seljak uzme iz zakutka grabovu batinu i rekne svojoj ženi:

- Katice, ja ću malko u svijet; vraćam se za tri dana. Dođe li trgovac da kupi naše tri krave, možeš ih prodati, no nipošto ispod dvjesta talira. Razumiješ li?

- Idi ti samo uime Božje - odvrati žena. - Već ću ja urediti kako valja.

- Da, ti! - priklopi muž. - Ti si jednoć kao malo dijete pala na glavu, i to ti do dana današnjega smeta. Hoću samo da ti kažem: načiniš li budalaštinu, naravnat ću ti leđa ovom batinom, što je u ruci držim; vjeruj, da će ti leđa biti modra svu godinu.

I on ode svojim putem.

Sutradan dođe trgovac; nije trebalo da se žena mnogo s njime pogađa. Kad je ogledao krave i čuo cijenu, lukavo će i odlučno:

- Platit ću drage volje; toliko vam krave vrijede, da ih brat bratu daje; odmah ću ih povesti sa sobom. - Odriješi priuze i istjera krave iz staje. Kad je već htio na dvorišna vrata, dohvati ga žena za rukav:

- Morate mi prvo platiti dvjesta talira, inače vas ne mogu pustiti.

- Razumije se - uznemiri se čovjek. - Zaboravio sam novčarku. Ne bojte se, dokle ne platim, dat ću vam jamstvo. Dvije ću krave povesti sa sobom, a treću vam ostavljam; to vam je dobar zalog.

Ženi bijaše to jasno, pusti čovjeka da sa svojim kravama otiđe, i pomisli: »Kako li će se Ivo radovati, kad čuje da sam tako pametno uradila.«

Treći se dan vrati seljak, kako je obećao, i prvo zapita jesu li krave prodane.

- Dakako, dragi Ivo - veselo će žena - i to kako si mi rekao, za dvjesta talira. Jedva toliko i vrijede, no trgovac ih je uzeo bez prigovora.

- Gdje su novci? - zapita muž.

- Novci? Nemam novaca - smete se žena. - Zaboravio je novčarku, ali će ih naskoro donijeti; ostavio mi je dobar zalog.

- Kakav zalog? - uznemiri se muž.

- Jednu od naših krava; neće je prije dobiti, negoli one plati. Ja sam pametno načinila: zadržala sam najmanju, ona najmanje jede.

Muž se razljuti, digne batinu, kao da će ženu prema svom obećanju izlemati, ali se promisli pa će:

- Ti si najgluplja guska što se po ovoj zemlji gega; žao mi te. A sad ću na glavnu cestu, pa ću tri dana čekati, da vidim, ima li još tko gluplji od tebe. Ako to uspijem, slobodna si; ako li ne, onda treba da dobiješ svoju zasluženu plaću bez odbitka.

Seljak iziđe na glavnu cestu, sjedne na kamen želeći da što dočeka. Opazi gdje dolaze taljige: u njima stoji žena, mjesto da sjedi na snopu slame što je kraj nje, ili da ide uz volove.

»Ta je upravo kakvu tražiš«, pomisli seljak te skoči i stane trčkarati pred kolima tamo-amo, kao da je šenuo pameću.

- Šta hoćete, kume? - zapita ga žena. - Ne poznam vas, odakle ste?

- Pao sam s neba - odgovori čovjek - pa ne znam kako da se opet vratim; ne biste li me htjeli odvesti gore?

- Ne - odlučno će žena. - Ne znam puta. Ali kad ste već došli s neba, mogli biste mi reći, kako je mome mužu, koji je već tri godine tamo. Zacijelo ste ga vidjeli?

- Dakako, vidio sam ga; ne može svim ljudima biti dobro. Čuva ovce, i te mu drage životinje zadaju mnogo muke; skaču po brdinama i tako zalutaju u pustoši, a on mora za njima da ih opet prikupi. Poderan je, dakako; naskoro će mu odjeća spasti s tijela. Krojača tamo nema; sveti Petar ne pušta nijednoga unutra, kako i sami znate iz priče.

- Tko bi to mislio! - začudi se žena. - No znate što: donijet ću njegov blagdanski kaput, koji još visi kod kuće u ormaru; može ga tamo nositi. Budite dobri, pa ga ponesite sa sobom.

- To se ne može - prigovori seljak: - Odijela se ne smiju nositi u nebo; odijela se na vratima oduzimaju.

- Čujte - nastavi žena - jučer sam prodala pšenicu i dobila lijep novac. Da mu ga pošaljem? Metnite kesu u džep, neće je nitko opaziti.

- Kad ne može drukčije - prenemagao se seljak - učinit ću vam ljubav.

- Pričekajte ovdje, ja ću kući po kesu i ubrzo ću se vratiti. Eto ne sjedim na snopu već stojim, da govedima bude lakše - objasni žena i potjera volove.

»Ova nosi u sebi klicu budalaštine«, seljak će u sebi. »Ako doista donese novac, onda moja žena može govoriti o sreći; minut će je batine.«

Za malo vremena eto žene trkom, donese novac, turi ga seljaku u džep i zahvali mu tisuću puta na ljubavi.

Vrativši se kući nađe svoga sina, koji se upravo vratio iz polja, te mu ispripovjedi, kakve je neočekivane stvari saznala, pa nadoveza:

- Drago mi je, što mi se eto pružila prilika da svome jadnome mužu štogod pošljem; tko bi i pomisliti mogao da će u nebu oskudijevati.

Sin se nemalo začudi i nadušak reče materi:

- Ne dolaze ljudi svaki dan iz neba; idem odmah da još nađem toga čovjeka: on će mi reći kako je gore i ima li tamo rada. - Osedla konja i odjaše brže-bolje.

I doista nađe seljaka gdje sjedi pod vrbom i upravo će da broji novce koje mu je žena dala.

- Niste li možda vidjeli čovjeka, što je došao iz neba?

- Jesam - odgovori seljak. - Već se vraća. Eno se popeo na ono brdo, odakle će mu biti nešto bliže; možete ga stići, ako brže odjašete za njim.

- Ah - uzdahne momak - umorio sam se vazdan radeći, a ovo me jahanje posve satrlo; vi znate toga čovjeka, budite dobri, pa uzjašite na moga konja i zamolite čovjeka, da dođe ovamo.

»Evo«, pomisli seljak, »i to je neki, što mu manjka u glavi.« Na to će glasno:

- Zašto da vam ne učinim tu ljubav? - I sjedne na konja te odjaše brzim kasom.

Momak čekao do noći, no seljak se više ne vrati.

»Čovjek iz neba zacijelo se žurio, te nije mogao natrag, a seljak mu, očito, dao konja da ga preda mome ocu«, pomisli momak, ode kući te ispripovjedi majci čitav događaj, i još nadometne:

- Konja sam poslao ocu, da ne mora vječno trčati tamo-amo.

- Dobro si učinio, sinko - pohvali ga mati. - U tebe su još mlade noge, pa možeš i pješice.

Kad je seljak stigao kući, smjesti konja u staju pokraj krave, ode k ženi i reče joj:

- Katice, imaš sreće; našao sam ih dvoje koji su još veće lude od tebe; zasad si izmakla batinama, ali drugom zgodom nećete mimoići. - Zapali lulu, sjedne u naslonjač i završi:

»Dobra je to trgovina: za dvije rđave krave - gizdava konja i k tomu punu kesu novaca. Kad bi glupost uvijek ovako donosila, mnogo bih je cijenio.«

Tako mišljaše seljak, ali tebi su glupaci zacijelo miliji.

Ezop: BASNE

Buha i vol

Jednoga je dana buha zapitala vola zašto svakodnevno služi ljudima, a tako je jak i hrabar. “Gledaj mene – probijam njihovu kožu bez milosti te se obilno hranim njihovom krvlju.” nastavi buha. Vol joj odgovori da im ne želi biti nezahvalan jer mu pokazuju osjećaje i ljubav te da ga često miluju po glavi i prsima. Buha odgovori: “Bijedna ja! Njihova milovanja tebi gode, a meni su strašna smrt čim stignem u njihove ruke!”

Unatoč lijepim riječima, hvalisavce može otkriti i najjednostavniji čovjek.

Čovjek kojeg je ugrizao pas

Nakon što ga je ugrizao pas, čovjek je posvuda tražio nekoga tko će ga izliječiti. Jedan mu je čovjek savjetovao da obriše krv kruhom i baci ga psu koji ga je ugrizao. Čovjek mu je uzvratio da bi ga svi psi u gradu mogli redom ugristi ako bi to uradio.

Pruži li se prilika ljudskoj zloći, ona će se obilno iskazati.

Divlji i pitomi magarac

Jednoga je dana divlji magarac ugledao pitoma magarca u zaklonu. Približio mu se i počeo govoriti kako je sretan, hvalio je njegovu tjelesnu ljepotu i obilje koje mu je dostupno. Nedugo zatim vidio je kako natovaren teško hoda ispred vlasnika koji ga je udarao štapom. Ponovno mu se obratio i rekao: “Nisi sretan kako sam bio mislio. Za obilje hrane i blagodati moraš trpjeti teška poniženja i mučno raditi.”

Ne postoji sreća koja je izgrađena na mukama i poniženjima.

Gavran i lisica

lisicagavranGavran je ugrabio komad mesa i odletio na drvo. Primijetila ga je lisica koja se htjela domoći mesa pa je došla ispod drveta i hvalila gavranovu ljepotu. Rekla mu je da nijedna druga ptica ne zaslućuje kraljevsko dostojanstvo koje bi gavran sigurno dobio samo da ima glas. Gavran, želeći dokazati da zna pjevati, ispusti meso i zakriješti svom snagom. Meso padne na tlo, ugrabi ga lisica i reče mu: “Gavrane, da još imaš i mozak, vladao bi nad svim životinjama!”

Ne treba uvijek nasjesti na laskanje, već biti svjestan svojih mogućnosti.

Hrast i trska

Hrast i trska raspravljali su o svojoj snazi. Ubrzo je zapuhao snažan vjetar. Trska se svijala da je vjetar ne iščupa, a hrast se odupirao te ga je vihor iščupao i oborio.

Suprotstavljanje jačemu ponekad nema smisla.

Komarac i bik

Jedan je komarac dulje vrijeme boravio na rogu jednog bika. Jednoga je dana, pri odlasku, rekao biku da se sad konačno može odmoriti. Bik mu uzvrati: “Nisam zamijetio tvoj dolazak, a neću ni zamijetiti tvoj odlazak.”

Poneki su moćnici bez koristi, bili oni nazočni ili ne.

Košuta i lav

Lovci su natjeravali košutu koja se sklonila u pećinu u kojoj je živio lav. Lav ju je zgrabio, a ona na samrti vikne: “Jadna ja, pobjegla sam ljudima i predala se divljaku!”

Bježeći od jedne opasnosti katkad zapadamo u još veću.

Lav i bik

Lav je razmišljao kako bi mogao lukavstvom ubiti velikoga bika. Ispričao mu je da je zaklao ovna te ga pozvao na svečan objed, nadajući se da će lako svladati bika nakon što bik prilegne uz stol. Bik je stigao i vidio mnoštvo kotlova i ražnjeva, ali ne i ovna te se okrenuo i počeo odlaziti. Lav mu se približio i zapitao ga zašto odlazi bez razloga. Bik mu je odgovorio: “Imam dobre razloge, pripremljeno posuđe nije za ovna, nego za bika!”

Razumni ljudi znaju prepoznati prijevaru zlih.

Lav i dupin

Lav je šetao uz morsku obalu i primijetio dupina koji je izranjao iz vode. Pozvao ga je i predložio mu da sklope prijateljstvo da bi pomagali jedan drugome, budući da dupin kraljuje morskim životinjama, a lav kopnenim. Dupin je sa zadovoljstvom prihvatio ponudu.

Nakon nekog vremena, lav se borio s divljim bikom te je pozvao dupina da mu pomogne. Unatoč tome što je htio, dupin nije mogao izaći iz vode, a lav ga je optužio za izdaju. Dupin mu uzvrati: “Ne optužuj mene nego sudbinu koja me učinila morskom, a ne kopnenom životinjom.”

Kad biramo saveznike, trebali bismo birati one koji nam mogu pomoći u opasnosti.

Lav i magarac


lavLav i magarac postali su prijatelji te su krenuli u lov. Na posljetku su došli do jedne pećine u kojoj su živjele divokoze. Lav je stajao na ulazu u pećinu i motrio na njih, a magarac je ušao i počeo njakati da bi ih preplašio. Lav je tako uspio ugrabiti većinu divokoza. Magarac je potom izašao i pitao lava o svojoj odvažnosti i uspjehu. Lav mu magaracje odgovorio: “Prijatelju, i mene bi preplašio da nisam znao da si magarac.”

Hvaleći se pred jačima, često bivamo poniženi.



Lav i medvjed

Lav i medvjed našli su jedno lane te su se borili koji će ga uzeti. Nakon žestoke borbe, izmučeni su i iscrpljeni pali na zemlju. Dok su se oni odmarali, dotrčala je lisica i zgrabila lane. Obojica su uskliknula da su jedan drugome činili toliko zla na zadovoljstvo lisici.

Dok se dvojica svađaju, treći se smije. Neki se ljudi opterećuju mučnim radom, a drugi se bez teškoća oslade ishodom njihove muke.

Lav i zec

Lav je naišao na zeca koji je spavao te ga je htio pojesti. Tada je došla srna te lav potrči za njom ostavivši zeca. Zeca je ta buka probudila te je pobjegao, a lav je nastavio dugo trčati za srnom, ali je nije mogao dostići. Vratio se na mjesto s kojeg je krenuo, ali zeca više nije bilo. Lav poviče: “Tako mi i treba, ostavio sam siguran ulov u korist ljepše nade.”

Neki ljudi nisu zadovoljni onim što imaju te to ostavljaju da bi dobili nešto bolje, što možda i neće dobiti, a pritom često izgube sigurnu vrijednost.

Lav, magarac i lisica

Magarac i lisica udružili su se i pošli zajedno u lov. Putem su susreli lava te se lisica pobojala za svoj život. Primakla se lavu i ponudila magarca u zamjenu da nju poštedi. Lav je prihvatio njezinu ponudu te je ona povela magarca do jedne prikrivene rupe. Magarac je upao u nju te više nije mogao izaći. Lav je uvidio da magarac više ne može pobjeći te je prvo udavio lisicu, a zatim krenuo na magarca.

Stradat će oni koji iznevjere svoje prijatelje.

Lav i žabažaba

Lav je čuo glasno žablje kreketanje te je osluškivao i slijedio zvuk misleći da je to neka velika životinja. Pošto je pričekao, ugledao je žabu kako izlazi iz bare. Prišao joj je i zgazio je govoreći: “Svašta! Ti tako mala ispuštaš takve krikove!”

Brbljavci često ne znaju što govore.

Lavica i lisica

Lavici je lisica prigovarala kako uvijek okoti samo jedno mladunče. Lavica joj na to uzvrati: “Samo jedno, ali jednoga lava!”

Ljepota se ne mjeri količinom nego vrijednošću, a kvaliteta je uvijek važnija od kvantitete.

Lisica i krokodil

krokodilLisica i krokodil svađali su se o plemenitosti svoga roda. Pošto je krokodil predstavio svoje pretke, zaključio je da su njegovi djedovi poučavali tjelovježbu. Lisica mu uzvrati: “To nisi trebao reći, vidi se po tvojoj koži koliko si se dugo bavio tjelovježbom!”

Lažljivce često unište činjenice i istina.

Lisica i maska

Lisica je provalila u kiparsku radionicu i, prekopavajući po stvarima, naišla je na masku žalosna izgleda. Podigla ju je šapom i rekla: “Kakva glava, samo nema mozga!”

Ljudi često imaju tjelesnu ljepotu, ali skromnu pamet namaju kao ezop.

Lisica, janje i pas

Jedna je lisica došla u stado ovaca te je uzela jedno janje i pretvarala se kao da će ga poljubiti. Pas čuvar upita je što to radi. Ona mu uzvrati da mu se smiješi i da ga ljubi. Pas joj reče: “Ostavi janje ili ću te poljubiti na pasji način!”

Bezobziran lopov svojim varkama ne može prevariti mudroga čovjeka.

Mačak i miševi

Miševi su se naselili u jednoj kući, a to je doznao mačak koji ih je počeo loviti. Nakon brojnih smrti, miševi su postali oprezni pa bi bježali u rupu čim bi čuli neki zvuk. Jednoga se dana mačak lukavo približi rupi i pravi se kao da je mrtav. Jedan se miš ohrabrio i pogledao mačka i uvidio zamku. Vikne mu: “Tako dakle, kad bi se i u vreću pretvorio, ne bismo ti se približili.”

Mudri ljudi s iskustvom o nećijoj zloći neće se dati ponovno prevariti.

Magarac i cvrčci

Magarac je čuo cvrčke kako lijepo pjevaju te mu je godio njihov pjev, ali im je također i zavidio. Upitao ih je što jedu pa da imaju tako lijep glas. Cvrčci mu odgovoriše da im je rosa glavna hrana. Kad je magarac to čuo, počeo se hraniti samo rosom te je uskoro uginuo.

Ljudi koji pokušavaju postići više od svojih mogućnosti često postaju nesretni.

Magarac i lav

Na livadi su zajedno pasli magarac i pijetao. Ubrzo je stigao lav i približio se magarcu, a pijetao je zakukurikao. Lav se preplašio kukurikanja i pobjegao, a magarac je pomislio kako se lav uplašio njega samoga te je potrčao za lavom. Kad je lav daleko odmaknuo i nije čuo pijetlovo kukurikanje, okrenuo se i skočio na magarca. Dok ga je lav zgrabio, magarac je povikao: “Jadan sam i nerazuman, zašto sam krenuo u borbu, ako mi i roditelji nisu ratnici?”

Ljudi koji se okome na uplašene pojedince i sami će biti kažnjeni.

Magarac i vlasnik psa

Jedan je čovjek imao psa malteške rase i magarca te je po cijele dane milovao svoga psa. Kad je odlazio na večeru, nikad nije zaboravio odnijeti psu komad mesa, a pas bi onda radosno poskakivao i razveseljavao ga svojim lavežom. Ljubomorni je magarac pritrčao, stao poskakivati, ritati se te je tako udario vlasnika. Vlasnik se razbjesnio, izlupao magarca štapom i svezao ga za jasle.

Nisu svi sposobni obavljati iste poslove.

Magarac u lavljoj koži

Magarac je na sebe navukao lavlju kožu te su svi mislili da je lav. Od njega su bježali i ljudi i životinje. U jednom je trenutku zapuhao vjetar te je koža spala s magarca. Kad je magarac ostao gol, dotrčali su ljudi te ga udarali štapovima i toljagama.

Skromni i obični ljudi ne bi trebali glumiti bogate i raskošne, jer se tuđe bogatstvo i ljepota ne mogu uspoređivati sa skromnošću i jednostavnošću.

Miš i bik

Miš je ugrizao bika. Bika je to zaboljelo te se razbjesnio i pojurio za mišem. Miš se sakrio u rupu, a bik je počeo kopati zemlju, ali se brzo umorio i legao. Nedugo potom, miš je provirio iz rupe, primaknuo se umornome biku koji je ležao i ponovno ga ugrizao. Miš se sakrio, a bik je bijesno ustao i nije znao kako da mu se osveti. Miš na to veli: “Nije pobjednik uvijek veći i jači; pobjednik je često manji i slabiji.”

Slabiji može nadjačati većeg i snažnijeg, ali manje pametnoga.

Miš uplašio lava

Dok je lav spavao, miš je pretrčao preko njega. Lav se naglo probudio i počeo tražiti onoga koji je po njem trčao. To je gledala lisica te mu prigovorila da kakav je on moćnik, ako se sprema na borbu s mišem. Lav se opravdao: “Nije to zato što me uplašio, nego što sam iznenađen njegovom hrabrošću da trči po lavu koji spava.”

Razumni ljudi ne trebaju zaboravljati i manje važne stvari.

Mrav i golub

Mrav je ožednio pa je otišao do izvora. Dohvatila ga je vodena matica te se počeo utapati. Ugledavši njegovu muku, golub se sažalio i bacio mu s drveta grančicu. Mrav se uzverao na nju i tako se spasio. Nakon nekog vremena došao je lovac na ptice u šumu te je pripremao zamku za golube. Mrav je to vidio i ugrizao lovca za nogu. Lovca je to zaboljelo te je bacio pripremljenu zamku, a golub je uspio odletjeti.

Onima koji nam čine dobro treba dobrom i vratiti

Pas i zec

Lovački je pas ugrabio zeca te ga je s jedne strane grizao, a s druge oblizivao. Zec mu se obratio u muci: “Ili me ljubi ili me grizi, ili si mi prijatelj ili neprijatelj?”

Vrlo je teško s čovjekom za kojeg se ne zna želi li nam dobro ili zlo.

Pas s mesom

Noseći meso, pas je prelazio preko potoka i zamijetio svoj odraz u vodi. Učinilo mu se da je to neki drugi pas koji drži veći komad mesa. Ispustio je svoj komad i skočio na tog psa želeći mu oteti njegov komad. No, nije bilo drugog psa i drugog mesa te je tako izgubio oba komada, a njegov je pravi komad odnio potok.

Lakomi ljudi često izgube i ono što imaju.

Prijatelji i sjekira

Dva su prijatelja zajedno putovala. Jedan je pronašao sjekiru, a drugi je uzviknuo: “Pronašli smo sjekiru!” Ovaj mu na to uzvrati da ne kaže tako nego: “Ti si pronašao sjekiru!” Nekoliko trenutaka poslije, napali su ih ljudi koji su tu sjekiru bili izgubili. Bježeći, onaj koji je pronašao sjekiru uzvikne: “Gotovi smo!” Drugi mu odvrati: “Nemoj tako reći nego – ja sam gotov! Kad si pronašao tu sjekiru, nisi se slagao s mojim udjelom.”

Na prijatelje nećemo moći računati u nesreći ako s njima nismo dijelili svoju sreću

Putnici i medvjed

Dva su prijatelja zajedno putovala. Iznenada se pojavio medvjed te se jedan od njih odmah popeo na drvo i sakrio, a drugi je ostao na tlu. Pao je na zemlju, zadržao dah i pravio se da je mrtav, jer je čuo od starijih da medvjed ne dira mrtve. Medvjed mu se približio i onjušio ga. Kad je medvjed otišao, drugi je prijatelj sišao sa stabla i pitao ovoga što mu je medvjed prišapnuo na uho. Ovaj mu uzvrati: “Nikad nemoj putovati s prijateljima koji te iznevjere u opasnosti.”

U nevolji se poznaju pravi prijatelji.

Puževi

Jedno je dijete pržilo puževe. Slušajući kako cvrče, povika: “Zle životinje, vaše kuće gore, a vi pjevate!”

Svaki neprikladan postupak treba osuditi.

Ranjeni vuk i ovca

Vuka su izjedali psi te je ranjen i gladan ležao na livadi. Naišla je ovca, a vuk ju je bolnim glasom zamolio da mu donese vode, a da će se on snaći za jelo. Ovca mu je odgovorila da bi je on sigurno pojeo kad bi mu bila donijela vode.

Zao čovjek svojom prijevarom ne može prevariti razborita suparnika.

Šojka i orlovi

Jedna je šojka stasom bila veća od ostalih šojki koje je prezirala te je otišla živjeti s orlovima koje je zamolila da je prime u svoju zajednicu. Orlovima je bio sumnjiv njezin stas, glas i izgled te su je istukli i otjerali. Šojka se odlučila vratiti svojima, ali je i oni nisu htjeli prihvatiti te je tako ostala odbačena od svih.

Oni koji izdaju svoje prijatelje, bit će izdani i od stranaca i od prijatelja.

Vuk i čaplja

Jednoga je dana vuku zapela kost u grlu te je posvuda tražio pomoć. Susreo je čaplju i zamolio je da mu pomogne obećavši dobru nagradu. Čaplja je uvukla glavu u njegovo grlo, izvadila kost i zatražila nagradu. Potom joj je vuk odgovorio: “Zar ti nije dovoljna nagrada što si uspjela izvući glavu iz vukova grla?”

Najveća nagrada za učinjeno dobro zlu čovjeku jest ona da vam neće učiniti novo zlo.

Jeli vuku kost zapala u grlo?

Vuk i janje

Vuk je ugledao janje pokraj rijeke i poželio ga je pojesti. Lukavo mu je prišao i stao poviše janjeta. Okrivljavao ga je da mu muti vodu jer je naniže i da vuk stoga ne može piti. Na to janje odgovori da svojim malenim usnama samo dodiruje vodu te da je nemoguće da je muti. Vuk je nato, vidjevši da ga nije uspio nadmudriti, rekao janjetu da se ono prošle godine njemu i njegovu ocu podrugivalo. Janje mu je uzvratilo da prošle godine i nije bilo živo. Vuk je potom rekao: “Iako za sve imaš spremnu ispriku, ipak ću te pojesti.”

Kad imamo posla sa zlim ljudima, bez obzira na najbolju obranu i opravdanja, male su nade za uspjeh.

Vuk i koza

Vuk je primijetio kozu koja je na strmoj litici brstila zelenilo. Budući da nije mogao doći do nje, pokušavao ju je nagovoriti da siđe. Upozorio je da siđe jer je litica strma, a ona neoprezna te da je livada na kojoj on stoji travnata i cvjetna. Koza mu na to veli: “Pozivaš li me na pašu da se nahranim ili tebi nedostaje hrane?”

Zli ljudi svojim pretvaranjem neće prevariti one koji su odlučni i takve dobro poznaju.

Vuk i lav

Jednoga je dana vuk nosio u svoje sklonište ovcu koju je ugrabio iz stada. Susreo ga je lav i oteo mu je. Vuk se odmaknuo i rekao lavu: “Nepošteno si mi to uzeo!” Lav mu uzvrati s podsmijehom: “Zar si je dobio pošteno od prijatelja?”

Svi su lopovi isti, iako znaju jedan drugome prigovarati.

Vuk i pas

Vuk je promatrao uhranjenoga psa na lancu te ga je upitao tko ga je privezao i ugojio. Pas mu je odgovorio da je to učinio lovac. Vuk mu potom reče da ne bi želio da se to dogodi njegovu prijatelju, jer su jednako teški i lanac i glad.

Bez obzira na pun želudac, ropstvo nije ugodno.

Ubojica

Jednog su ubojicu progonili ljudi njegove žrtve. Stigao je na obalu Nila i sreo vuka te se u strahu uspeo na drvo uz samu obalu. Sakrio se, ali ga je opazila zmija koja je krenula prema njemu. Potom je skočio u rijeku, ali ga je tamo progutao krokodil.

Ništa na zemlji, u vodi ili u zraku ne može spasiti zločinca.

Žabe u potrazi za vodom

Dvije žabe krenule su u potragu za novim domom pošto je njihova bara presušila. Našle su jedan bunar, a prva je žaba predložila da uskoče u nj bez razmišljanja. Druga je uzvratila: “A što ako i ova voda presuši, kako ćemo izaći?”

Ništa ne treba činiti lakoumno i brzopleto.

kako je zaba predlozila vodu i koju vodu?

Žena i kokoš

Jedna je udovica posjedovala kokoš od koje je svakoga dana dobila po jedno jaje. Pomislila je da će joj kokoš nesti dva jaja dnevno, ako joj da više žita te joj je povećala objed. Kokoš se udebljala i više nije mogla dati nijedno jaje.

Ako čovjek želi više, često izgubi i ono što ima.