Print this chapterPrint this chapter

Lektira

Matovilka

U davno doba živjeli muž i žena. Dugo su i uzaludno željeli dijete. Napokon se njihova želja ispunila. Nestrpljivo su očekivali dan rođenja djeteta. I dok su dani polako prolazili, majka je sjedila kraj prozora i promatrala prekrasan vrt. Bio je to vrt vještice – čarobnice.

Jednog dana žena opazi gredicu sočnog, zelenog matovilca. Poželi ga i zatraži od svog muža da joj ga donese, kako god zna.

Noću, da ga zla vještica ne vidi, muž krišom nabra punu korpu matovilca. Žena se obradova i brzo pojede matovilac. Opet je nesretni muž, krišom, noću, pošao u vještičin vrt. Odjedanput, pred njim se stvori bijesna vještica. Vikala je, prijetila, a čovjek joj pričao o želji svoje žene, o djetetu koje očekuju i molio je za milost. Vještica pristade da ga pusti i da mu da matovilac, ali mu reče da joj mora dati dijete kada se rodi.

U strahu, željan da što prije ode iz vrta zle vještice, čovjek na sve pristade. Uskoro su čovjek i žena dobili djevojčicu. Najljepšu na svijetu. Ali se ne stigoše obradovati. Vještica se odmah pojavi, uze dijete i odvede ga sa sobom. Nazvala ju je Matovilka i brinula se o njoj s puno ljubavi.

Kad je Matovilka navršila dvanaest godina, vještica je zaključa u kulu bez vrata i prozora. U toj kuli samo je jedan mali prozor otvarao djevojčici vidik u svijet. Kroz taj prozor ulazila je i svjetlost dana i mrak noći.

Na kuli opake vještice nije bilo ni vrata ni stepenica. Dijete je tu odraslo. Postalo djevojka duge zlatne kose. Nikoga nije poznavala, nikoga nije viđala osim stare vještice.

Kad bi vještica htjela da je vidi, stala bi pod kulu i naredila: – Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu. Matovilka bi tako uradila, a vještica bi se uz kosu popela, a kasnije niz kosu i spustila.

Jednog dana, jahao je šumom mladi kraljević. Začudi se kada u samoći daleke šume začu pjesmu. Idući za glasom pjesme, kraljević dođe pred usamljenu kulu. Ali vidje da nema vrata, pa ma koliko je želio da vidi tko pjeva, on odjaha. Očaran pjesmom, vratio se već sljedećeg dana. I tako je, iz dana u dan, stajao pred kulom i slušao Matovilkinu pjesmu.

Jednog dana, dok je slušao, vidje kako dolazi stara vještica, pa se sakri, a ona naredi: – Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu!

Mladić vidje kako se vještica penje i kako odlazi. Zatim, oponašajući vještičin glas i on zatraži: – Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu! Djevojka posluša i kraljević se pope. Čim se vidješe, zavolješe se. Dugo su pričali u tišini kule. Mladić obeća da će se sljedeće noći vratiti s ljestvama niz koje će oboje sići i pobjeći zloj vještici. Ali je Matovilka bila naivna i nepromišljena.

Kad sljedećeg dana dođe vještica, djevojka je upita: – Kako to da mi je kosi teže kada se ti penješ nego mladi kraljević? Vještica se strašno razljuti. Krila je Matovilku, čuvala je samo za sebe, a sada je shvatila da je prevarena.

Uze makaze, odreza zlatnu kosu Matovilke i pomoću svojih čarolija prenese djevojku u pustinju na kraj svijeta. Zatim se vrati u kulu i stade čekati. Kad dođe noć, dojaha kraljević: – Matovilka, Matovilka! Spusti niz prozor svoju zlatnu kosu. Vještica uhvati čvrsto jedan kraj odrezanih vitica, a drugi spusti niz kulu. Kraljević se pope i na svoj užas ugleda na prozoru ružno lice i dva grabljiva oka stare vještice. Rugala mu se i smijala: – Nema više Matovilke i tebe više neće biti!

I nasrnu na jadnog mladića. On pade na oštro trnje u podnožju kule. Obnevidio, očajan i nesretan, uzjaha svoga konja. Lutao je po svijetu tražeći Matovilku.

Prolazile su godine. Ni jednog trena slijepi mladić nije zaboravio pjesmu djevojke iz kule. A onda, jednog dana, mladić stiže u pustinju na kraj svijeta, i ču Matovilkinu pjesmu. Zovnu je po imenu. Plačući, djevojka je grlila i milovala lice mladog kraljevića.

I gle čuda! Kad na slijepe oči mladićeve padoše suze djevojačke, on ponovno progleda. Odvede Matovilku u svoj dvor gdje su živjeli dugo, dugo. A za zlu vješticu nikad se više ništa nije čulo.