Otisni ovo poglavljeOtisni ovo poglavlje

Lektira

Pinokio

Jednom davno stari stolar Geppetto (Đepeto) načini drvenog lutka i nazva ga Pinocchio (Pinokio)... Pogleda Đepeto Pinokija, obuze ga sjeta jer nije imao djece, pa će ovako lutku:

"O, Pinokio, kad bi barem bio pravi dječak..."

Čula taj vapaj dobra vila, došla Đepetu obnoć, te mu ovako zbori: "Dobri moj Đepeto, mnoge si ti ljude učinio sretnima, a sada ću ja učiniti sretnim tebe..." Osmjehnu se vila i svojim čarobnim štapićem nježno dotače lutka: "Probudi se, Pinokio, dajem ti dar života!" I, gle, Pinokio istog trena skoči na noge, a vila mu reče: "Zapamti, Pinokio, ako budeš hrabar, iskren i nesebičan, jednog ćeš dana postati pravi dječak."

Slika6.jpg
Tada se vila okrene prema Cvrčku i povjeri mu važan zadatak: "Ti si mudar stvor! Zadužujem te da pomogneš Pinokiju u rasuđivanju dobra i zla."
Idućega dana Đepeto, pun ponosa, posla svoga malog drvenog dječaka u školu. "Cvrčak će ti pokazati put", reče mu, pa doda: "I ne skreći nigdje s puta..."

Međutim, Pinokio je krenuo, ali u školu stigao nije...


Sretne ga, naime, na putu pokvareni lutak Zloćo, koji ga nagovori da pođe s njim u kazalište lutaka, jer će ga učiniti slavnim. O, kako li je samo Pinokio bio sretan dok je cijelu noć plesao sa svojim prijateljima...

Ali da, kratko je ta sreća trajala, jer ga već malo zatim Zloćo zaključa u kavez kako ne bi mogao pobjeći.


U tom se trenutku pojavi plava vila i upita Pinokija zašto nije otišao u školu. A Pinokio poče lagati kako su ga oteli... Ali, kako bi kakvu laž dodao, nos bi mu bivao sve veći i veći... Kad je, ipak, napokon rekao istinu, vila ga je oslobodila, ali ga je pri tom ovako upozorila: "Zapamti, Pinokio, zadnji put ti pomažem. Ako ne želiš biti dobar, ostat ćeš zauvijek od drveta!"

Čvrsto odlučivši biti poslušan svom ocu, Pinokio sutradan krene u školu. Ali da, na putu sretne kočiju punu razdraganih dječaka, koji su se dobro zabavljali, a kočijaš ga sa širokim osmijehom pozove da pođe s njima na Otok Sreće. Malo tko bi takvom pozivu mogao odoljeti, pa Pinokio, sav sretan, uskoči unutra. Nije htio čuti dva tužna magarčića, koja su vukla kola, kako ga upozoravaju da ne ide. Nije htio čuti ni Cvrčka koji je vapio: "Ne ulazi, Pinokio, ne ulazi!"

Slika10.jpg
Na Otoku Sreće Pinokio i dječaci su se povazdan igrali, dobro zabavljali, jeli slatkiše do iznemoglosti i činili baš sve što žele. Pinokijeva sreća je bila neizmjerna! Kako su magarčići i Cvrčak bili u krivu! Dobro je što ih nije poslušao!

Ali da, nije ta sreća baš dugo trajala! Probudi se, naime, jedno jutro Pinokio, i ima što vidjeti - izrasli mu uši i rep baš kao u magareta. Uplaši se Pinokio i brže bolje pobježe s tog otoka Sreće ravno kući, a u stopu ga prati njegov vjerni prijatelj Cvrčak.


Kad oni tamo, Đepeta nigdje! Još se više uznemiri Pinokio, jer mu nije padalo na um gdje bi mogao biti njegov dragi tatica.

Slika11.jpg
Kad eto odjednom goluba s porukom u kojoj je pisalo kako je Đepeto otišao na more tražiti svoga nezahvalnog sina, ali ga je progutao veliki kit.

Istog trena krene Pinokio pronaći to čudovište i spasiti oca... Ali da, umjesto da spasi oca, kit proguta i njega. O, kolike li sreće kad se ugledaše! Ali, valja im van! A kako?!

Dosjeti se Pinokio da zapale vatru, a kad dim dobro nadraži kitu nozdrve, on tako kihnu da izbaci oba junaka daleko u more. Vrlo iscrpljeni, boreći se protiv snažnih valova, posljednjim su se snagama približavali obali. Ali Đepetu ponestade i ono malo snage, te se već činilo da mu nema spasa. Pinokio pomisli koliko je njegov otac propatio zbog njegove lakomislenosti, a sad će zbog njega i glavu izgubiti, pa upre sve sile i, malo-pomalo, malo-pomalo, i potpuno iscrpljen dovuče svoga ljubljenoga oca na obalu.


Ali Pinokio, potpuno iscrpljen, pade i ostade ležati glavom zaronjen u vodu. Jadni ga Đepeto jedva podiže i odnese ravno u krevet, pa klekne pored njega i stalno jecajući počne zapomagati: "Pinokio moj dragi, sine jedini, žrtvovao si svoj život da bi mene spasio..."

Kad, eto, iznenada opet plave vile!

Mahne štapićem Pinokiju iznad glave i reče: "Danas si, Pinokio, dokazao da si hrabar, iskren i nesebičan. Zato ćeš postati pravi dječak!"

Cvrčak je bio vrlo zadovoljan promatrajući kako njegov drveni prijatelj postaje pravi dječak. Njegov je zadatak u potpunosti ispunjen!

Đepetova se sreća, naravno, ni s čim nije mogla usporediti! Konačno je imao sina!

A Pinokio je naučio cijeniti savjete drugih, te je od tada marljivo išao školu, ispunjavao svoje obveze i bio velika radost i izniman ponos svom dragom starom Đepetu.