Korištenje igara u nastavi

Vjerojatno je mnogima poznato uvjerenje Johana Huizinge (1992.) „da je ljudska kultura izrasla i razvila se iz igre - i kao igra“, kako navodi u predgovoru svoje poznate knjige „Homo Ludens – O podrijetlu kulture u igri“. Međutim, iz našeg iskustva proizlazi da, iako se učenje kroz igru smatra poželjnim za predškolsku djecu, tijekom kasnijih faza obrazovanja sve se manje cijeni njen potencijal za učenje. Tako Dondi i dr. (2004., str. 31-33, u Pivec, 2006.) navode jedno od tipičnih mišljenja nastavnika: „Igra je igra i nema veze s obrazovanjem. Obrazovanje je ozbiljna stvar, a igre nemaju ništa sa stvarnosti. Igre nisu pouzdane, mi i naše obrazovanje zahtijevamo pouzdanost.“

Srećom, sve je više mišljenja da igre mogu imati značajnu ulogu u obrazovanju (Castell i Jenson, 2003.; Gee, 2007.). S razvojem komercijalnih digitalnih igara, javljaju se nastojanja da se entuzijazam igrača iskoristi u obrazovne svrhe (Castell i Jenson, 2003.), a digitalne igre se počinju primjenjivati i na sveučilištima i u cjeloživotnom učenju (Pivec, 2006.). Nikčević-Milković, Rukavina i Galić (2011.) navode prednosti učenja kroz igru kao što su: bolja koncentracija, veća motivacija i naglašenija aktivnost učenika. Nastavnici često koriste digitalne igre kako bi doprli do nove generacije učenika, koji su od djetinjstva okruženi suvremenim informacijsko komunikacijskim tehnologijama (Pivec, 2006.).