Zbog te gotovo zapanjujuće sličnosti, ta dva oblika pošte dijele i mnoge zajedničke probleme, koje u  elektroničkoj pošti dodatno pojačavaju njezina brzina i besplatna dostupnost.

Kako putuje elektroničko pismo

Za prijenos elektroničke pošte zaduženi su mail poslužitelji - računala koja obavljaju ulogu poštara. Ona od pošiljatelja zaprimaju poruke i dostavljaju ih na odgovarajuće adrese.

Kada na svojem računalu napišemo i pošaljemo poruku, računalo je prvo formira u dogovoren oblik. Ovaj je korak važan kako bi poslužitelj znao ispravno protumačiti za njega bitne podatke, npr. primateljevu adresu. Dogovoren oblik poruke nalaže da se ona sastoji od omotnice, nakon koje slijede zaglavlja, a zatim tijelo poruke - sadržaj koji smo napisali.

Tako oblikovana poruka predaje se poslužitelju. Omotnica sadrži adresu pošiljatelja i primatelja, a sama poruka ima zaglavlja i tijelo.

Adresa elektroničke pošte, kao što je mirko@mirkovina.hr sastoji se od imena (lijevo od znaka @) i domene (desno od znaka @). Isporuka se događa tako da poslužitelj pronađe računalo odgovorno za danu domenu i njemu preda poruku. Računalo zaduženo za domenu mirkovina.hr mora poznavati korisnika mirko.

Poštanski pretinci s isporučenim porukama obično nisu smješteni na primateljevu računalu, nego ga čekaju u njegovu poštanskom sandučiću. Taj sandučić obično se nalazi na poslužitelju korisnikova pružatelja usluga (ISP). Kako bi primatelj preuzeo poruku, mora "provjeriti poštu", odnosno njegovo računalo mora kontaktirati s poslužiteljem i preuzeti poruke koje čekaju u sandučiću.

Običnom poštom možemo poslati i više od pisma. Često šaljemo fotografiju uz pismo. Elektronička pošta također ima ovu mogućnost - ako osim poruke šaljemo i neki dodatan sadržaj, zovemo ga privitkom (eng. attachment).

Najčešći privici su slike i ostali multimedijski sadržaji, no ponekad šaljemo i prave "pakete". Elektroničkom poštom moguće je poslati gotove dokumente, projekte napravljene specifičnim alatima, pa čak i programe koji se mogu izvršavati na primateljevu računalu.

Ova posljednja mogućnost vrlo je opasna. Ako primite takvu pošiljku, obvezatno provjerite je li navedeni pošiljatelj tu poruku zaista poslao i poznajete li ga. Ako ne očekujete ništa slično, poruku jednostavno zanemarite ili provjerite na neovisan način o čemu je riječ (ne koristite kontaktne podatke iz poruke).

Što ako zbog određenog razloga poštar ne uspije isporučiti našu pošiljku? Možda nije pronašao poslužitelju kojem treba isporučiti. Možda na odredištu nije bilo sandučića pod tim imenom ili je sandučić prepun. U svakom slučaju, ako isporuka nije uspjela obavijestit će nas.

Ako nam je važno da budemo sigurni ne samo da je poruka isporučena, već da ju je primatelj zaista pročitao, možemo naznačiti da zahtijevamo potvrdu primitka. Tu mogućnost nudi nam program kojim šaljemo elektroničku poštu. Kada je korisnik primi, morat će odgovoriti na upit - slaže li se da se pošiljatelju potvrdi da je poruka pročitana. Primijetite da potvrda ovisi o primatelju - on odlučuje hoće li pristati na slanje ove obavijesti. Složi li se, izvornom se pošiljatelju šalje potvrda u obliku nove poruke.

U običnoj pošti, omotnica koja nam služi da bismo napisali primateljevu adresu s izvorno napisanom adresom završi kod primatelja. U elektroničkoj pošti, omotnicu vidi samo računalo koje zaprima pošiljku. Primatelj dobiva čistu poruku, kao reklamni letak koji vam stiže u sandučić.

Pomislite li kada da vam se u pismu pošiljatelj može predstaviti bilo kako? Ako u zaglavlju pisma koje ste primili piše da je pošiljatelj recimo banka u kojoj imate otvoren račun, znači li to da vam se zaista obraća vaša banka?

Zaglavlja poruka elektroničke pošte mogu se proizvoljno određivati, baš kao i zaglavlja pisama. Traži li se od vas u pismu da nešto učinite ili nekome dojavite svoje privatne podatke, mudro je kontaktirati navodnog pošiljatelja i upitati ga za upravo primljenu poruku. Pri tome se, naravno, ne koristite kontaktnim podacima navedenima u poruci, već nekima iz neovisnog izvora.