Živio jednom neki kralj, koji je bio star i bolestan; misleći da će mu postelja, na kojoj je ležao, biti samrtnička, reče:

- Neka k meni dođe vjerni Ivan.

Vjerni Ivan bijaše mu najdraži sluga, a nazivao se tako, jer mu je za čitava života bio vjeran. Kad je on došao k postelji, kralj mu reče:

- Predragi Ivane, osjećam da mi se približava konac, i ni za što me više briga ne mori, nego za moga sina; još je mlad, pa ne zna uvijek šta će i kako će; ako mi ne obećaš da ćeš ga svjetovati u svemu, što mu je potrebno znati, i da ćeš mu biti poočim, neću moći mirno očiju zaklopiti.

- Neću ga ostaviti - odgovori vjerni Ivan. - Služit ću mu vjerno, pa makar me i života stajalo.

- Mogu, dakle, spokojno i mirno umrijeti. Poslije moje smrti - nastavi kralj - pokaži mu čitave dvore, sve sobe i dvorane, podrume, pa i sve blago, što se u njima nalazi; no zadnju prostoriju u dugome hodniku ne treba mu pokazati, jer tamo je sakrivena slika kraljevne od zlatnoga krova. Ako ugleda tu sliku, obuzet će ga silna ljubav prema njoj, onesvijestit će se i u veliku će pogibelj zbog nje zapasti; čuvaj mi ga od toga.

Kad je nato vjerni Ivan još jedamput stisnuo kralju ruku, umiri se starac, položi glavu na jastuk i umre. Čim su staroga kralja sahranili, ispripovjedi vjerni Ivan mladome kralju šta je njegovu ocu na samrti obećao, i završi:

- Hoću da se toga savjesno držim, i bit ću ti vjeran, kao što sam bio njemu, pa makar me života stajalo.

Kad je minula žalost, vjerni Ivan reče mladome kralju:

- Vrijeme je da vidiš svoju baštinu; pokazat ću ti tvoje očinske dvore.

Vodio ga je svuda, tamo-amo, i pokazao mu sva bogatstva i krasne dvorane; samo nije otvorio prostorije, gdje se nalazila opasna slika. Bila je tako postavljena, da bi udarila u oči, čim bi se otvorila vrata, a izrađena divno, kao da je živa i kao da nema ništa milije i ljepše na svem svijetu. No mladi je kralj dobro opazio, da vjerni Ivan kraj jednih vrata samo prolazi, pa mu reče:

- Zašto mi nećeš da otvoriš ova vrata?

- Ima tu nešto, od čega bi se uplašio.

- Vidio sam čitave dvore - kralj će na to - pa želim također znati, šta tude ima. - Priđe i htjede silom otvoriti vrata. No vjerni mu Ivan to spriječi i upozori ga:

- Obećao sam tvome ocu na samrti da nećeš vidjeti šta je u ovoj prostoriji; mogla bi snaći velika nesreća i tebe i mene.

- O ne! - prigovori kralj. - Ako me ne pustiš unutra, bit će to moja sigurna propast; ne bih imao mira ni danju ni noću, dok ne vidim vlastitim očima. Neću se maknuti odavle, dok mi ne otvoriš.

Kad je vjerni Ivan vidio da nema druge, teška srca i uzdišući pronađe ključ u velikom svežnju. Kad je otvorio vrata, uđe prvi: kanio je sliku prikriti, kako je kralj ne bi opazio. Ali šta mogaše? Kralj se izdigne na prste i pogleda mu preko ramena, pa kad vidje sliku djevojke, divne i u sjaju zlata i dragog kamenja, onesvijesti se. Vjerni ga Ivan digne, odnese u njegovu postelju i pomisli: »Evo nesreće! Gospode Bože, šta će biti!« I krijepijaše kralja vinom, dok ne dođe k sebi. Kad se kralj osvijesti, prve mu riječi bijahu:

- Ah, tko je na onoj lijepoj slici?

- To je kraljevska kći od zlatnoga krova - objasni mu vjerni Ivan.

- Moja ljubav prema njoj - nastavi kralj - tako je velika, da to ne bi moglo iskazati ni sve lišće na drveću, kad bi se pretvorilo u jezike. Život ću svoj dati, samo da je zadobijem. Ti si moj prevjerni Ivan, ti ćeš mi pomoći.

Vjerni je Ivan dugo promišljao, kako da počne, jer smatraše za teško i samo doći pred kraljevsku kćer. Napokon izmisli sredstvo i priopći ga kralju.

- Sve što kraljevska kći posjeduje, sve je od zlata: stolovi, stolice, zdjele, pehari, lončići i sve pokućtvo; u tvojoj riznici ima pet tovara zlata: daj jedan tovar zlatarima u svome kraljevstvu, da ga prerade u različito suđe i oruđe, svakojake ptice, divljač i čudesne životinje. To će joj se svidjeti. Poći ćemo s time tamo, da pokušamo sreću.

Kralj pozove sve zlatare kraljevstva; noću i danju moradoše raditi, dok ne izradiše prekrasne stvari. Kad sve to ukrcaše na lađu, preodjene se vjerni Ivan u trgovačke haljine, a i kralj morade isto tako učiniti, da ga nitko ne prepozna. Zatim plovljahu morem, sve dok ne stigoše do grada, u kojem življaše kraljevna od zlatnoga krova.

Vjerni Ivan upozori kralja, da ostane na lađi i da čeka:

- Možda ću kraljevsku kćer dovesti ovamo, a ti se, kralju, pobrini, da bude sve u redu; neka se zlatno posuđe izloži i čitava lađa uresi. - Zatim odabere različitih zlatnih predmeta, stavi ih u svoju pregaču, siđe s lađe i zaputi se pravo u kraljevske dvore. Kad je stupio na dvorište, opazi lijepu djevojku sa dva zlatna čabra gdje stoji kraj zdenca i zahvaća vodu. Upravo je htjela odnijeti blistavu vodu i već se okrenula, kadli ugleda strana čovjeka te ga zapita, tko je.

- Ja sam trgovac - odgovori Ivan, te otvori svoju pregaču i dade djevojci da zaviri.

- Ah, krasnih li zlatnih nakita! - usklikne ona, pa spusti čabre na zemlju i stane promatrati jedan nakit za drugim. - To bi morala vidjeti kraljevska kćer - reče djevojka. - Ona silno voli zlatne nakite, sve će to ona kupiti. - Vjernoga Ivana uze za ruku i odvede u dvore. Bijaše to, naime, sobarica.

Kad kraljeva kći pogleda nakite, obradova se i reče:

- Sve je tako lijepo izrađeno, sve ću kupiti.

- Ja sam samo sluga bogata trgovca - upozori vjerni Ivan. - Što ovdje imam, ne može se ni usporediti s onim što moj gospodar ima na lađi, a to je najdragocjenija umjetnina, koja je igda izrađena u zlatu.

Kraljevska kći zaželje, da sve donesu k njoj, no vjerni Ivan reče:

- Toga ima toliko da bi trebalo više dana, dok se donese, i toliko dvorana, gdje bi se sve to smjestilo, da vaša kuća ne bi dostajala.

Time njezina radoznalost i želja bjehu još većma potaknute, te ona napokon usklikne:

- Povedi me na lađu, hoću da idem i razmotrim blago tvoga gospodara.

Vjerni je Ivan odvede na lađu sav radostan; kad je kralj ugleda, uvjeri se da je njezina ljepota još veća, nego što je slika prikazuje; učini mu se kao da će mu srce pući. Uspne se ona u lađu, i kralj je uvede; a vjerni Ivan ostade kod kormilara i zapovjedi mu da se otisnu na more:

- Razapnite sva jedra, neka lađa poleti poput ptice zrakom.

Kralj joj je, međutim, pokazivao u lađi zlatno suđe, svako napose, zdjele, pehare, lončiće, divljač i čudovišne životinje. Prošlo je mnogo vremena dok je sve razmotrila, te u svojoj radosti nije opazila da je lađa otplovila. Pošto je i posljednji nakit razmotrila, zahvali trgovcu i htjede kući, ali kad bi na rubu lađe, vidje da je daleko od kopna, na pučini morskoj, i da lađa s punim jedrima odmiče!

- Ah! - poviče uplašena. - Prevariše me, ugrabiše, u trgovčevoj sam vlasti; najradije bih umrla!

Kralj je uzme za ruku te će pomirljivo:

- Nisam ja trgovac; ja sam kralj i nisam neznatnijega roda od tebe, a što sam te lukavstvom odveo, dogodilo se to od prevelike ljubavi prema tebi. Kad sam prvi put vidio tvoju sliku onesvijestio sam se.

Čuvši to kraljevska se kći umiri, i srce joj bude dobrohotno prema njemu, te pristade da mu bude žena.

Dok su plovili pučinom morskom, vjerni je Ivan sjedeći na pramcu svirao. Najednom opazi u zraku tri gavrana. Prestane svirati, da prisluhne, šta ptice između sebe razgovaraju; njemu je to bilo dano.

- Gle kako vodi kući kraljevnu od zlatnoga krova - progovori prvi gavran.

- Da - drugi će - ali još nije njegova.

- Njegova je! - reče treći. - Sjedi kod njega u lađi.

- Šta mu to vrijedi - opet će prvi. - Kad se iskrcaju, dotrčat će mu ususret lisast konj, i on će htjeti da na njega uzjaše, pa ako to učini, odjurit će s njime u zračne visine, te nikad više neće vidjeti svoje djevojke.

- Zar tu nema pomoći? - zapita drugi.

- Ima. Ako tko drugi brže bolje uzjaše, izvadi pušku što se nalazi u bisagama, i ubije konja, mladi će se kralj spasiti. Ali tko to zna! Ako tko i zna, pa mu to kaže, skamenit će se od nožnih prstiju do koljena.

- A ja znam još više - doda drugi. - Ako onaj konja i ubije, opet kralj neće dobiti svoje zaručnice; kad zajedno dođu u dvore, bit će tamo u zdjeli izvještačena svadbena košulja, naoko kao da je satkana od srebra i zlata, dok je to zapravo sumpor i smola; pa ako je obuče, izgorjet će od nje sve do kosti.

- Zar tu nema pomoći?

- Ima - odgovori drugi. - Ako tko rukavicama uzme košulju i baci je u vatru da izgori, mladi će se kralj spasiti. Ali šta to pomaže! Ako netko i zna, pa mu kaže, skamenit će se po sredini od koljena do srca.

- Ja znam još više; bude li svadbena košulja i spaljena, mladi kralj neće još imati svoje zaručnice; kad se nakon svadbe započne ples, pa i mlada kraljica zapleše, iznenada će poblijedjeti i kao mrtva pasti, i ako je tkogod ne digne i iz desne dojke tri kapi krvi ne isiše, pa opet ispljune, umrijet će. Ako pak to oda onaj tko zna, skamenit će mu se čitavo tijelo od glave do pete.

Pošto su gavrani završili razgovor, odletješe svojim putem. Vjerni je Ivan sve dobro razumio; od toga časa bude šutljiv i žalostan, jer zataji li svome gospodaru što je čuo, bit će nesretan; ako mu pak povjeri, izgubit će život. Napokon reče sam u sebi: »Hoću da spasim svoga gospodara, pa makar i sam poginuo.«

Kad su se iskrcali, dogodi se kako je gavran prorekao: dojuri krasan lisast konj.

- Vrlo dobro! - reče kralj. - Ovaj će me odnijeti u moje dvore. - I već htjede uzjahati, ali ga vjerni Ivan preteče, baci se brže bolje na konja, izvadi pušku iz bisaga i ubije ga. Ostali kraljevski sluge, koji, dakako, nisu bili skloni vjernome Ivanu, poviču nato:

- Koje li sramote, ubiti tu lijepu životinju, što je trebala da kralja odnese u njegove dvore!

- Šutite! - prekine ih kralj. - Pustite ga, to je moj prevjerni Ivan; tko zna, zašto je to!

Zatim stignu u dvore, a kad tamo, ono u dvorani zdjela: u njoj izvještačena svadbena košulja, naoko kao satkana od zlata i srebra. Mladi kralj priđe i već je htjede dohvatiti, no vjerni ga Ivan odgurne, dohvati je rukavicama i brže bolje baci u vatru, da izgori.

- Vidite li - stanu mrmljati ostali sluge - eto, spalio je i kraljevu svadbenu košulju.

- Tko zna, zašto je to dobro - opravdavaše kralj. - Pustite ga: to je moj prevjerni Ivan.

Napokon stanu slaviti svadbu; ples se započne, pojavi se zaručnica a vjerni Ivan pozorno joj promatraše lice. Kraljica iznenada problijedi i onesvijesti se. Vjerni Ivan brže skoči k njoj, digne je i odnese u sobu, položi je, klekne i isiše tri kapi krvi iz njezine desne dojke, pa ispljune. Kraljica naskoro opet stane disati i oporavi se. Ali mladi kralj, koji je sve to pažljivo pratio, nije znao zašto je vjerni Ivan tako učinio, pa se razljuti i poviče:

- Bacite ga u tamnicu!

Sutradan bi vjerni Ivan osuđen i odveden na stratište, pa kad već stajaše pod vješalima, progovori:

- Svatko, tko treba da umre, smije prije svoga smaka još jedamput govoriti; imam li i ja to pravo?

- Da! - reče kralj. - Slobodno ti je!

- Ja sam nepravedno osuđen, a bio sam ti uvijek vjeran - izjavi vjerni Ivan, pa ispripovjedi kako je na moru slušao razgovor gavrana i kako je sve morao učiniti da spasi svoga gospodara.

- O moj, prevjerni Ivane! - kralj će sažalno. - Milost, milost! Dovedite ga!

Ali kad izgovori posljednju riječ, pade vjerni Ivan mrtav i skameni se. Zbog toga su kralj i kraljica mnogo tugovali.

- Ah, kako li sam veliku vjernost tako rđavo nagradio! - uzdahne kralj. I zapovjedi da se kameni lik digne i postavi u spavaonicu kraj njegove postelje. Kad god bi ga pogledao, zaplakao bi i rekao: »Ej, da te mogu opet oživiti, moj prevjerni Ivane!«

Minulo nekoliko vremena, kraljica rodila blizance, dva sinčića; oni rasli i na radost joj bili. Kad je kraljica jednoga dana bila u crkvi, a oboje djece ostalo kod oca i igralo se, ražalošćeni kralj pogleda kameni lik, uzdahne i povikne:

- Ej, da mi te je opet oživiti, moj prevjerni Ivane!

Uto progovori kamen:

- Možeš me oživiti, ako želiš žrtvovati što ti je najmilije.

- Sve ću za tebe dati - usklikne kralj - što god imam.

- Ako svojoj djeci vlastitom rukom odsiječeš glavu i njihovom krvlju mene svega namažeš, opet ću oživjeti.

Kad je kralj čuo da bi morao vlastitu predragu djecu ubiti, uplaši se; ali kad je pomislio na veliku vjernost i na to da je vjerni Ivan za nj umro, trgne mač i odsiječe djeci glavu. Kad je njihovom krvlju namazao sav kamen, vrati se život, i vjerni Ivan stajaše opet pred njim čil i zdrav.

- Tvoja vjernost - progovori Ivan - ne smije ostati nenagrađena. - Uzme dječje glave, nasadi ih i namaže dječjom krvlju; djeca učas ožive, stanu skakati i igrati se, kao da im se ništa nije dogodilo.

Kralj se silno obradovao, a kad je vidio kraljicu gdje dolazi, sakrije vjernoga Ivana i oba djeteta u veliki ormar. Uto stigne kraljica, a kralj je zapita:

- Jesi li molila u crkvi?

- Da - odgovori ona - ali neprestano sam mislila na vjernoga Ivana, koji je našom krivicom tako unesrećen.

- Draga ženo - na to će kralj - mi bismo mu mogli život vratiti, ali uz gubitak naših obaju sinčića; njih moramo žrtvovati.

Kraljica poblijedi, i srce joj zadršće od straha, no ipak s prijegorom izusti:

- Mi mu dugujemo zbog njegove velike vjernosti.

Kralj se uzraduje kad je vidio da mu žena misli kao što je i on mislio, pa otvori ormar, izvadi djecu i vjernoga Ivana te reče:

- Bogu hvala; njega smo spasili, i sinčići su opet s nama. - Ispripovjedi joj, kako se sve to dogodilo.

Otada življahu zajedno u sreći i blaženstvu sve do svoje smrti.