Lektira
Sretni Ivica
Sedam je godina Ivica služio kod jednoga dobra gospodara. Po isteku sedme godine, reče Ivica gospodaru:
“Vjerno sam te i pošteno služio. No sad bih pošao kući, da vidim majku. Molim te da mi dadeš ono, što sam zaslužio.”
“Kakva služba, takva i nagrada,” kaza dobri gospodar, i poda mu grumen zlata. Ivica mu zahvali, umota grumen u maramu, maramu zabaci preko ramena, i krene na put.
Putem pripeklo sunce, teret otežao, a staza krivuda. Ali Ivica je koračao veseo, i pjevušio od radosti. Zamalo, i susretne konjanika, koji je jahao čiloga vranca.“Gle divote!” kliknu Ivica. “Sjediš kao u stolici, niti se znojiš, niti spotičeš, putuješ, a da ni sam ne znaš kako.”
Čuo to konjanik, pa zaustavi konja.
“Kuda si namjerio?” upita.
“Moram odnijeti kući ovaj grumen zlata,” reče Ivica. “Povelik je, i žulja mi rame. Potrajat će dok stignem u svoje selo, majci.”
“Drage volje,” uzvrati Ivica. “Bolje da konj nosi mene, nego da ja prtim ovaj grumen.”
I tako se razmijeniše: čovjek uze grumen zlata, a Ivica zajaha konja. Krenu dalje kasom, još veseliji.
Poslije nekoga vremena prohtije mu se bržega jahanja, pa podbode konja. Ovaj se propnu, njisnu, i pojuri galopom. Ivica se nađe u jarku, nepovrijeđen. Konj otrča u polje, gdje ga uhvati jedan seljak, koji je pred sobom gonio kravu.
“Uh,” reče Ivica ustajući i otresajući prašinu, “dobro li sam prošao. Bolje je imati kravu, koja te nikada neće zbaciti, a svaki ti dan daje mlijeko.”
“Evo tebi krave, a ja ću uzeti konja,” reče tada seljak.
Uskoro je ožednio. Sjetio se da mlijeko taži žeđ. Čučnu da pomuze kravu, a kao kablić je poturio svoju kapu. No kako je bio neznajša u tomu poslu, krava se ritnu, i odalami ga po glavi.
U tomu času naiđe mesar, koji je gurao kolica s prasetom.
Ivica mu ispriča što se dogodilo. Reče mesar:
“Evo ti, pa se napij!” I pruži mu plosku s vodom. Ivica se napije, i zahvali mesaru.
Ovaj mu tada predloži da se zamijene: Ivica će mesaru kravu, a mesar Ivici prase. Tako i učiniše.
Veseo i raspjevan, Ivica nastavi putem prema svojemu selu. Usput mu se pridruži neki momak, koji je pod pazuhom nosio gusku. Pozdraviše se, i Ivica stade momku pričati kako se svaki puta mijenjao na svoju korist i veselje.
Momak mu tada povjerljivo prišapnu da je to prase vjerojatno ukradeno iz obližnjega obora, i da su iz sela razaslali ljude u potjeru za kradljivcem.
“Nećeš se dobro provesti, ako te uhvate s tim prasetom,” dometnu momak, ogledavajući se na sve strane.
“Nećeš se dobro provesti, ako te uhvate s tim prasetom,” dometnu momak, ogledavajući se na sve strane.
Dobri se Ivica zamisli.
“Pa što ću sad?” zapita samoga sebe. “Prase sam pošteno zamijenio za kravu.”
“Učinit ću ti uslugu,” reče momak. “Uzet ću to prase, a zauzvrat ću ti dati gusku.”
“Divno!” reče Ivica. I razmijeniše svoja dobra.
Opet je Ivica grabio putem, pjevušeći sebi u bradu.
“Baš imam sreću,” mislio je. “Kako će se majka obradovati, kad joj donesem gusku!”
Prolazeći kroz selo, koje se nalazilo nadomak njegovu, naiđe na jednoga oštrača noževa. Okretao je kotač za oštrenje, i glasno pjevao. Ivica zastade da bi razgledao njegov posao.
“Milo mi je što ste tako dobre volje,” reče dječak.
“Kako da ne budem? Oštrim noževe, škare, kose... i vazda mi je u džepu pokoja para.”“I ja bih volio tako,” primijeti Ivica.
“To je lako,” priklopi oštrač. “Potrebno ti je samo jedno tocilo. Evo, ja imam jedno. Doduše, malo je oštećeno, i zato ti za nj ne tražim ništa više nego tu gusku, koju nosiš. Hoćeš li?”
“Dakako,” reče Ivica sav sretan. Pruži čovjeku gusku, i zauzvrat primi tocilo. Uprti ga na leđa, i krenu dalje. Oštrač mu bijaše dao još i jedan kamen za ispravljanje starih čavala.
Oznojio se Ivica vukući tocilo i kamen. Dođe do jednoga bunara, i naumi da se napije. Oprezno položi kamen i tocilo na rub bunara, i nagnu se da bi spustio vjedro u vodu. Ali nagla kretnja učini, te tocilo i kamen bućnuše u bunar.
Kad na njegove oči potonuše, Ivica poskoči od radosti.
“Hvala Bogu!” kliknu, “oslobodio sam se tereta, a baš sam premišljao kako to učiniti i sebe ne prekoriti!”
“Nema sretnijega dječaka od mene!” kliknu Ivica, i požuri kući, lagan kao ptica.