Lektira
Ukleti kraljević i željezni Henrik
U staro doba življaše kralj u kojega bijahu sve same kćeri ljepotice. No najmlađa je bila tako krasna, te se i sunce, koje je toliko svijeta vidjelo, uvijek divilo kadgod bi joj obasjalo lice.
Nedaleko od kraljevskih dvora, prostirala se velika, tamna šuma, a u šumi pod starom lipom bio studenac; za vrelih dana kraljevna bi znala poći u šumu i sjesti studencu na rub. Ponekad bi se igrala sa zlatnom loptom. No jednom joj se lopta omaknu iz ruke, i pade u bunar.
Kraljevna se naže preko ruba, ali studenac bijaše dubok. Zlatna lopta potonula, i od nje sav zdenac svijetli. Kraljevna se rasplakala.
Odjednom začuje dubok, hrapav glas:
“Što ti je, plačeš da bi i kamen suzu pustio!”
Pogleda kraljevna tko to govori, a ono iz vode velika žaba promolila svoju ružnu, krastavu glavu.
“Moja je lopta pala u studenac,” reče kraljevna.
“Što ćeš mi dati, ako ti je vratim?” upita žabac.
“Što ti drago,” kliknu kraljevna. “Svoje haljine, nakit...
“To mi ne treba“ reći će žabac. “Ali bih volio biti tvoj drug u igri, volio bih s tobom jesti i spavati - jesti iz tvojega tanjura, piti iz tvoje čaše, spavati u tvojoj postelji. Ako mi obećaš da će tako biti, vratit ću ti loptu.”
“Obećajem, obećajem,” zabrza kraljevna. “Samo mi, molim te, vrati moju loptu!” Ali u sebi je pomislila: “O čemu priča ta glupa žaba? Kako ona može biti moj drug?”
Žabac zaroni, i vrati se sa zlatnom loptom u ustima. Položi je kraljevni pred noge. Ona se saže, zgrabi loptu i potrča u dvor. Žabac povika:
“Stani! Ponesi me, ja ne mogu tako brzo trčati!” Ali kraljevna je okrenula žabcu svoje gluho uho.
Uvečer, dok je kraljeva obitelj sjedila za stolom, na vratima se začulo kuckanje i pljeskanje.
“Otvori mi vrata, najmlađa kraljeva kćeri!” kreketala je žaba.
Kraljevna problijedi i ukoči se. Zalogaj joj je zastao u grlu. Bila je posve zaboravila na žabca.
“Tko to kuca?” upita kralj.
Kraljevna sada ne mogaše na ino, već ispriča što se danas dogodilo na studencu.
“Ah, tako,” reče kralj strogo. “Ono što si obećala, to i ispuni! Grijeh je ne štovati vlastitu riječ!”
Nevoljko pođe kraljevna, te otvori žabcu. Žabac brže-bolje doskakuta do njezine stolice, pope se na stol, te poče jesti iz djevojčina zlatnog tanjurića. Ni to mu nije bilo dosta: napio se i iz njezine kristalne čaše. A onda reče:“Sad me lijepo odnesi u svoju postelju, da zajedno spavamo.”
Kraljevna se pravila kao da ne čuje što žabac govori. Ali kralj je prekori, rekavši:
“Zar tako brzo zaboravljaš dobročinstvo koje ti je žaba učinila?”
Kraljevna se gadila žabe. Uze je s dva prsta i odnese u svoju sobu. Tamo je gadljivo spusti u kut.
“Hoću s tobom u krevet!” kreketao je žabac. “Ako me ne odneseš k sebi u krevet, reći ću tvojemu ocu da ne štuješ zadanu riječ!”
Razljuti se kraljevna, ščepa žabu i tresnu s njom o zid. Rasprsnu se žabac, kad al' gle čuda! Iz žablje kože istupi prekrasan kraljević. Njega je u žabca bila pretvorila opaka vještica. Nitko ga nije mogao spasiti, doli same kraljevne.
Koliko se čas, dva, prije kraljevna gadila žabca, toliko joj se sada svidio kraljević. Reče joj kraljević:
“Bio sam uklet. Molio sam Boga da me oslobodi. A kada sam tebe ugledao, zavolio sam te, znajući da me samo ti možeš spasiti.”
Sutradan se skupio sav dvor oko dvoje mladih. Kraljević je u kralja zaprosio najmlađu kćer. Svi su se radovali, pa razaslaše glasnike na sve strane, objavljujući vjenčanje. Na dan svadbe dođoše silni gosti. Stigoše i kočije iz kraljevstva odakle je bio kraljević. Bile su to divne kočije s osam bijelaca, a čelnom kočijom upravljao je sluga mladoga kraljevića, vjerni Henrik.
Kada su mu gospodara bili pretvorili u žabca, vjerni se Henrik tako ražalostio, da je svoje srce uobručio s tri željezna obruča, kako mu ne bi puklo od čežnje i žalosti. Blistajući od sreće, kraljevna i kraljević uđoše u kočiju da se odvezu u kraljevićeve dvore.
Tek što krenuše, kad se začuje prasak, kao da se nešto slomilo. Kraljević se okrenu Henriku i povika:
“Kakav je to prasak? Da li nam se kola lome?”
“Oh ne,” reče vjerni Henrik. “To je puknuo prvi obruč na mojemu
srcu.”
Kočije odmakoše do pola puta, kada se opet oču prasak, sada još jače.
“Što se to čuje? Puca li to osovina na kočiji?”
“Ah ne, gospodaru,” odgovori vjerni sluga. “Sada je puknuo drugi
obruč oko mojega srca.”
I još je jednom prasnulo, kao da grom puca. To je bio treći obruč oko vjernoga srca Henrikova.
(Braća Grimm)